BEZ KRAJA

Negdje sasvim blizu, možda u rečenici
djeteta, možda u pokretu koji je
opisivao hinjenu odlučnost, negdje,
u svakom slučaju, gdje se sreća
ne daje u velikim obrocima.
Lebdi paučina nad vratima,
topao zvuk završava u glasnicama.
Smjestio sam se u sve
nabrojano i pokušao izvući kakvu
pouku. Dojam. Da ugradim to
u svoj prevrtljivi kaleidoskop.
Kao zrnca svjetlosti u katedralu.

Negdje, ni blizu ni sasvim daleko,
slušam kako šapuću sanjači.
U čašama su nagnjili neveni,
nečiji lijek na noćnom ormariću
odolijeva znatiželji.
Vlažne, hladne usne govore:
ja plačem. No, to je samo u prolazu.
To se lako zaboravi i pouzdano
ne ostavlja traga.
Mozart se na samrti još uspijevao
cjenkati s Bogom.
Mislio je kako iza njega ostaje
još tako mnogo neizrečenoga.
A Bog je znao više i stoga mu
sve opraštao.

Onaj zadnji izdanak paučine koja tu
mirno treperi, onaj glas koji se više
ne čuje, to su točke u kojima
se dodiruju krajnosti. Koje
cjenkanje umirućeg približavaju
božjem uhu. Koje iz dva stakalca
kaleidoskopa stvaraju beskonačnost.

Zvonko Maković 

Zagreb