Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
u visokoj snježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizlječive čeznje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perković – Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino “Jadran”
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
“Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.
Arsen Dedić
u visokoj snježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizlječive čeznje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perković – Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino “Jadran”
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
“Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.
Arsen Dedić
 |
| Šibenik - Peković |
