Strši nad gradom katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čekam dušmanina već bezbroj ljeta.
Al nikog nema
i toranj drijema,
tek vrijeme bezglasno balkonima šeta
i ostavlja za sobom krvave otiske peta.
Tako iz vijeka u vijek
tu kao ogromna motka za stijeg strši;
bure već davno raznijele su stijeg
i sad je tu sve tiše.
Tek katkad se golub s tornja u grad zanjiše
i valovi zraka zapljusnu mi lice;
teško je kamenje, lagane su ptice,
a što je teško valja se nizbrdice.
Umro je svetac, njemu za uspomenu
prikovali mene za tu stijenu.
Muči me žega. Lupaju po meni kiše.
Prolazno sve je i samo prostor stoji
i rađa zvijezde i kao majka ih doji,
a onda ih pojede sama;
prostor je tama.
Kad uveče poda mnom duboko
žarulje se pale,
a strelica sutonjeg svjetla mi probode oko,
stojim tu ko sužanj te katedrale;
tad čežnja za životom me obuzme svega.
Da mogu s tornja zavitlati uže,
pa da se uhvati za dimnjak kuće;
po njemu bih se spustio u grad,
pa da moje srce vruće
kao svako srce tuče
brzo, lako, a ne muklo
kao tu na tornju sat.
Kad u svijetlim prozorima vidim
krevete i žene,
sav se zastidim
da tako malo o životu znam;
ja poznam samo željezo, kreč i kam,
same hladne stvari.
A tamo peć se u sobama žari
i uvijek je toplo kao na tornju u julu,
i žene su tople ko moj kamen ljeti
kad zvijezde počnu na nebu birati mjesta,
a daleko iza grada
u rumeni se suton praši cesta.
Nad gradom strši katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čeznem u zimsku noć.
s obližnje kuće reklame crveni trak
kameni plašt mi rubi;
il to krv iz moga srca teče?
Nada mnom kameni anđeli spuštenih glava
već među zvijezdama kleče.
Vjekoslav Majer
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čekam dušmanina već bezbroj ljeta.
Al nikog nema
i toranj drijema,
tek vrijeme bezglasno balkonima šeta
i ostavlja za sobom krvave otiske peta.
Tako iz vijeka u vijek
tu kao ogromna motka za stijeg strši;
bure već davno raznijele su stijeg
i sad je tu sve tiše.
Tek katkad se golub s tornja u grad zanjiše
i valovi zraka zapljusnu mi lice;
teško je kamenje, lagane su ptice,
a što je teško valja se nizbrdice.
Umro je svetac, njemu za uspomenu
prikovali mene za tu stijenu.
Muči me žega. Lupaju po meni kiše.
Prolazno sve je i samo prostor stoji
i rađa zvijezde i kao majka ih doji,
a onda ih pojede sama;
prostor je tama.
Kad uveče poda mnom duboko
žarulje se pale,
a strelica sutonjeg svjetla mi probode oko,
stojim tu ko sužanj te katedrale;
tad čežnja za životom me obuzme svega.
Da mogu s tornja zavitlati uže,
pa da se uhvati za dimnjak kuće;
po njemu bih se spustio u grad,
pa da moje srce vruće
kao svako srce tuče
brzo, lako, a ne muklo
kao tu na tornju sat.
Kad u svijetlim prozorima vidim
krevete i žene,
sav se zastidim
da tako malo o životu znam;
ja poznam samo željezo, kreč i kam,
same hladne stvari.
A tamo peć se u sobama žari
i uvijek je toplo kao na tornju u julu,
i žene su tople ko moj kamen ljeti
kad zvijezde počnu na nebu birati mjesta,
a daleko iza grada
u rumeni se suton praši cesta.
Nad gradom strši katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čeznem u zimsku noć.
s obližnje kuće reklame crveni trak
kameni plašt mi rubi;
il to krv iz moga srca teče?
Nada mnom kameni anđeli spuštenih glava
već među zvijezdama kleče.
Vjekoslav Majer
 |
| Zagreb - Zagrebačka katedrala |
