PLAČ

plač sam pomno planirala

nahranila sam životinje

zaključala vrata

ugasila radio

pripremila maramice

uzela papir za ovu pjesmu

i tek je tada počelo

najprije sporo

s nevjericom

pa onda u pljusku

plakala sam

za sve progutane plačeve

i za one koji su bili osmjesi

isplakala sam i sve

koji su bili lažno hihotanje

pripremila sam i cigarete

ali nisam ponovno počela pušiti

samo sam ih gledala

kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno

kao napuštena djevojčica

noću usred šume

kao da je prirodno

prije spavanja malo otplakati

potom sam iznenada

grčevito zaplakala

grabeći dah

kao da rađam

ili sam tek rođena

i sramotno pred kraj

ridala

kao nad vlastitom smrću

do sita sam se

svečano naplakala

od sreće

Ana Horvat

Solin

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme

srebrnim snijegom

i mjesečinom

samo će onaj

zagrljaj

koji se nije

dogodio

izrasti u stablo

ujesen krvavo

potom ledom

polomljenih grana

koje će uvijek

uskrsavati

sitnim bijelim

cvjetovima

Ana Horvat

Solin

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti

U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;

Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,

Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto

Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga

Što nas spaja s jakim naslagama juga

I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut

U svakom trenutku, uvijek zakoraknut

U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene

Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene

Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.

Jakša Fiamengo

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.

Jure Franičević Pločar

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.

Jure Franičević Pločar

BALADA O RIJECI

Rijeka razgrće
žalo i prolazi
kroz moje noge.
Provlači se
između dvaju brda,
da se ne poljube.
O žute
klisure udaraju zelena
bedra.
Razletješe se zlatne krljušti
i zasjaše se
rasute po modroj
dolini. Rijeko,
čemu odlaziš?
Ona razgrće
žalo i biježi.
I bježi! Kuda?
Kuda srljaš, sretna
rijeko? Ne znaš li,
da su na jezeru
ribiči (osmorica
iskusnih lovaca)
svukli mračne
plašteve, pa se ne će
desiti, da bi
zaspali. Znaš li,
da su im meke
omamljive i da su
udice njihove
jake? Nerazborna
rijeko, odlaziš!...
  Ribiči su
raskoračili noge
i ulovili su
rijeku
na udicu. Gle!
previja se.
Približila se brda
jedno drugom.
Nešto pričaju.
Spojile se
dvije obale. I riče
odnekuda žedno
more.
Ribiči su ulovili rijeku
na udicu. Rijeka se
svija. I umire!...
   I nema više rijeke. Nema
više rijeke!

Tužna rijeko.

Josip Pupačić

Krka

 

 

ČIME ME ZASLJEPLJUJEŠ

Čime me zasljepljuješ, strašna svjetlosti
Čime me pogađaš, zrako nestvarna
Čime me obaraš, snago okrutna
Čime me omamljuješ
Te padam kroz grozničave tmine
U ovaj prazni prostor gdje me nema
U ovaj puki prostor gdje ničega nema
O, ružni sne, gdje više nema svijeta
O, sramna javo, gdje ne opstoji zbilja
Ovdje u ovoj ognjici
Ovdje u ovoj klinici
Ovdje gdje samo snivam
Gdje samo nedostojno sanjarim
Sanjam plahoviti povjetarac kako se u snu dodiruje
S granom
U čovjeku što ga uzalud sanjam
Ovdje gdje se poput vulkana
Sa zvijezda bacamo u dubine
(Ali bez njihova sjaja!)
Samo nedostojno snivam
Samo nedostojno zovem
Ko nježna ptica što zavija
U visinama
Za izmaknutom zemljom
Ko lučonoša koji je utrnuo svoj luč
I svoj iščezli svemir

Josip Pupačić

Poreč