DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Solin

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada

čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Luko Paljetak

Solin

NEŠTO ČEMU JE IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Solin

U SVJETLOSTI

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobriša Cesarić

Solin

ZAPALI SVJETILJČICU

Vjetar nosi lišće jesenje. I mene.
I mene se tuga odavna dotakla:
Crna krila šume muklo i duboko... nada mnom.

Zapali svjetiljčicu, srce, žalosti moja!
Oblaci nose u skutu noć i nemir.

Zapali svjetiljčicu, srce moje. Mrak je.

Dragutin Tadijanović

Solin

GDJE SU MLADI DANI

Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?

Dragutin Tadijanović

Solin

DOSADNA HLADNA KIŠA

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.

Dragutin Tadijanović

Solin