SVAKI NOVI DAN

u šumi gorkih plodova
plastično – metalnih malih smrti
prvo sunce je kocka
par – nepar
jedan od nas neće se vratiti
svaki kraj novi početak
budim se u postojanim zidovima
prvo sunce je muha koja traži kutove
iznova upoznajem mirna lica naše djece
- ali moja ljubav je otrovna
ti hodaš u sjenama prašine
na sebi nosiš čestice propadajućeg mora
lovim te
kao hobotnica crnom pjenom koja zatvara dan


Tomica Bajsić

Plitvice

TUGA VIDIKA

Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad,
Uz lipu drvena kapela
S vidikom čak na grad.

Ko materina prsa bijela
To brdo blažilo bi jad,
Da naokolo zemlja cijela
Ne čeka sraman pad.

Tišinâ ima, gdje se čuje
Što genij domovine snuje,
No nema više nas!

Gdje glasnije ti srce kuca,
Oj dome naš, tu naše puca
Tvoj razbirući glas!

Antun Gustav Matoš

Solin

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Antun Gustav Matoš

Plitvice

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke
i budi mirno nesretan
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije ,
za let si, dušo stvorena....
za zemlju nije , za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević

Plitvice

SJEĆANJE

Toga popodneva
poslije škole
dugo su šetali
i trčali
i pričali
i pri tom se
i porječkali!
I učini im se
da su im dani
još ljepši bili
kad su uz riječni sprud
još posve mali
u pijesku dvorac
sagradili-
i zatim se
čak triput
bosi oženili!

Stjepan Jakševac

Solin

ORGIJA

Trave su tko zna zašto počele brže rasti
onako posve same, od neke slatke jeze
to nije bilo polje to nisu bile breze
to nisu bile vrbe i nisu bile vrsti
sve su to bile usne i koljena i prsi

Naslonila se grana uz granu puna strave
previše pjeva cvijeće previše ima trave
a zemlja drhti tiha nemirna puna strasti
kao da s neba može ogroman cjelov pasti

Stali smo usred pjesme i ne možemo dalje
od ove krupne usne koja je na put pala
zaorali smo polje s dva srca i s dva rala
da nahranimo suncu ogromne gladne ralje

Mnogo je pila zemlja i nebo mnogo jelo
a glavom punom vina teturala su brda
pogače to su bile uskisle pune kvasa
spotaknula se rijeka o kamen i o rame
sve što je moglo rasti u cjelove se pelo

Na žeravama tihim lagano su nas pekle
razrogačene zvijezde kratkovidne i same
izmamila je pjesma iz šume mrka krda
a žetelice ptice ramena su nam sjekle
i sve je bilo žena i nije bilo spasa

Uvlačila se trava u cjelove da uči
što se to zbiva tamo između dvije rane
zašto se stablo tako u korijenima muči
i lije crne suze u cvatu; sve dok svane

uvlačila se trava u zagrljaj da traži
da nađe razlog cvijetu i razlog svome rastu
mnogo bi toga htjele naivne znati raži
za koga nebo vraća ponovno istu lastu
i otekle bi dojke imati htjelo voće
i isto divno znanje da rađa plava čeda
pa nepomično stoji i šuti - lišćem gleda
iste bi usne htjelo ramena ista hoće

Ovako puna želja i puna slatke jeze
to više nisu polja nisu to više vrsi
ni vrbe a ni grane ni ptice niti breze
sve su to usne ruke koljena prsti prsi
zadihalo se bilje od nekih plavih nada
a zemlju tihu čudni obuzimaju srsi
kao da s neba ogroman cjelov pada

Luko Paljetak

Makarska

DIJADEMA

S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala
ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?

Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.

Delimir Rešicki

Solin