I sunce mimo mene i munje mimo mene
u krvi ruže niču, u ruži čelo gori
nisam u cvijetu bio kad rudi ni kad vene
u soku kad se budi u voću koje zori
i nigdje nisam bio i jesam od početka
u jednom plavom oku u kruni ludog cvijetka
Imena nisam dao ni zvijezdama ni rijeci
ni izmislio boli koje rođenje prate
nikada nisam znao ono što šapću žreci
kad se u crnoj šumi zlokobne ptice sjate
za izvor nisam znao ni kud mu vode teku
tek koljena su rasla da kose ih posijeku
Rasli su mimo mene okrugli suncokreti
okretalo se zviježđe po čudu svoga bića,
saznati nisam znao otkuda ševa leti
u zjenama je mrzla zelena vlat otkrića
sve se je mimo mene desilo davno prije
i oduvijek sam bio i oduvijek me nije
Nisam se htio rugat bezgrešnoj zvijezdi zore
htio sam da me gora po vuku mrkom primi
i da me nekud nosi u ponoć tiho more
da preda mnom se rodi žena u bijeloj plimi
kad zapiše se srce znakom u tamne hridi
da progledaju žita a mudrac obnevidi
Htio sam da se desi dobrota nježnog ploda
u djevičanstvu žene u vrućem crnom hljebu
iako nisam znao kud će me odvuć voda
pao sam u vir tada kad je u ljetnom nebu
začela ptica s okom, da bude čedo lijepo,
kad sunce samo sebe gleda za časak slijepo
Sad više ništa ne znam već samo tvrdo ljubim
nije me htjela šuma a primila me ptica
ponoć mi vraća ono u zorama što gubim
pa premda nisam bio neka me pamti tmica
po čudu onog ognja po vukovima krvi
sve dok se kuća neba pod samom sobom smrvi
Luko Paljetak
 |
| Mravince |
