SAM

Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Znam
Da se ti na ravni zabavljaš... s njim.
Od radosti, smješkaš se neprekidno.

Volim te!
Zar da se uspnem na ravan?
Tebe bih vidio.

Ti?
Okrenula bi svoju zlatnu glavicu
Od mojih pogleda.
Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE

....ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Izmed prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

LUTANJE

Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe... tebe nema.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

ČEKANJE U DRVOREDU

Jutro. Drvored prazan.
krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?

Dragutin Tadijanović

Zagreb

ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Tin Ujević 

Zagreb

 

PRAZAN ŽIVOT

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeć nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

Zagreb

 

PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Miroslav Krleža 

Zagreb