ODSUTNOST

Biti u svojim snovima
kao u tuđem gnijezdu:
izgnan i oslobođen žudnje.
Biti, jednostavno, kao maska
na licu mrtvaca, trag meteora.

U riječima svaka praznina
ima svoje mjesto. Svoj
nepomičan izraz poput
otiska u vosku.
Simboli tuge,
dah pjesnika, zametnuti pozdravi,
količina sasvim neprovjerene
vrijednosti – eto, tu se saplićem.

Moje djetinjstvo kao da je
porazmještano u nekim nedohvatljivim
bocama. Kad jedna naprsne,
postavljaju se pitanja:
sasvim neodređena, sasvim neobavezna.
Tek kasnije, kad otkrijem pod
prstima nepodnošljivost i tiho,
monotono zujanje u ušima,
postaje kasno za argumente.

Život pjesnika nije tek drijemež
zvijezda, zalutali bumbar
u zaustavljenom pogledu.
U vlastitim snovima
svaka iznenada otkrivena harmonija
ravna je očaju.

Zvonko Maković 

Split

 

STRANAC

Ovo nije moj svijet. Iz silne daljine sam došao. Nitko me ovjde ne poznaje. Nitko nema prema meni ljubavi. Ni čovjek star koji stoji pod drvetom i sličan je mom ocu, nije moj otac. I žena žalosna što se, tražeći nečije lice u vodi, nad obalu naginje i liči mojoj majci, nije moja majka. Mladić, mojeg rasta koji leži bez glasa na zemlji i naliči mom bratu, nije moj brat. I ljepotica koja mi ide u susret nasmijana, svijetlih očiju, lijepe kose, i nalik je mojoj zaručnici, nije moja zaručnica. Nijedna od brojnih žena koje idu pod bedemima ovoga grada ne prepoznaje me.

Nevidljivo je moje lice i nestvarno je moje tijelo. Stoga me nitko i ne pozdravlja, nitko i ne nudi kruha i soli. Nitko prašinu s ramena ne otrese. Nitko vrata ne otvara. Ne znaju što će sa mnom u ovom gradu, u koji sam slučajno došao. Čude se, gledaju me u nevjerici, smiju mi se. Tjeraju me motkama i kamenjem. Kako im razjasniti da sam u zemlji vlastitoj?

Zlatko Tomičić

Split - Peristil

ŠUTNJA

Reci nešto,
sjeti se,
važno je,
ne volim tvoja mirna
i šutljiva usta.
Budeš li šutjela
tko će umjesto tebe
reći: volim te,
i dušo,
i samo tebe imam?
Svjetlo pada kroz krletku,
na mome licu
sjene rešetke.
Često mislim
na onu vatru kraj obale,
na ono veče,
na ona jutra,
na tvoju košulju,
na stablo ruku uzdignutih,
kao da mole.
Vrati se,
reci nešto,
ne poznajem više tvoj glas
i ne vidim te
ako šutiš.
Kome govorim,
vrbama, ptici na putu,
krilima što bez nje odlaze,
ili nikome?
Reci nešto,
reci barem da peče
moja suza u tvom oku.
Oko bez suza nije oko,
plač je govor samoće.
Po njemu razlikujemo
žive od mrtvih.

Zvonimir Golob

Vrata Jadrana

CJELOV ZEMLJE

U sjajnoj odori
draguljima posutoj
i u zlatu protkanoj,
u brokatu i grimizu,
s mačem plamenim,
i s kopljem kano vatrena luč,
kô kakav ponosni kralj,
o kome drevne knjige pričaju,
prolazi predjelom našim
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

Na čelu gori mu kruna:
krvava, žareća ploča,
požarna čelenka – sunce.

Njegove ogromne ruke,
spletene od svijetlih trakova,
spletene od žarkih strasti,
čitavu zemlju grle.
Njegove opojne usne,
izvori divljega daha,
izvori plodnosti vječne,
čitavu zemlju ljube.
A zemlja toplim, pijanim krikom
kô Nimfa razbludna,
koju istančani u ljubavi Faun
u besvjesnom drži zagrljaju,
požudno prima
sve zagrljaje i cjelove,
koje joj ljubavnik vjerni,
besmrtni vijesnik života
obilno nudi.
Pa kad se spusti noć,
još i tad njezino tlo
od onih pustih cjelova gori,
od onih pustih cjelova puca.
A kada svane dan,
tad ona – nakićena
zlatnim i punim klasjem,
crvenim, bujnim cvijećem
i voćem strastvenim –
širi mirisne grudi,
nek u njih ponovo, bijesno,
goruće uroni čelo,
nek na njih ponovo, divlje,
žežene pritisne usne
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

I evo danas jedan takov dan.

Prirodom hori se triumf:
slave himenej svoj,
svesilni, plodni himenej
Ljeto i Zemlja.

Pod rodnom trešnjom
evo na travi sjedim
i gledam dolje
niz polja široka, ravna,
nad kojima ljetni dršće zrak,
kô vedri, veliki posmijeh
prostora silnih.

Bezbroj mušica sjajnih
i sitnih zrnaca zlatnih
u zraku titra;
bezbroj krještavih baja
i piskutnih popića
u travi ciči:
toliko mojih neumornih misli,
toliko osjećaja,
toliko uzdisaja
za tobom, dušo, hrle,
i tebe traže
kroz vasioni, beskonačni svijet.

Na svinutom se granju
nadamnom smiješe crvene trešnje.
Oh divno obilje!
Sjećam se:
tako se krvav smiješio uzdah
na tvojoj svinutoj usni
iza cjelova mojih.
Oh, pusto obilje!

Sjećam se –
a veličajni ritam
radosti, ljubavi, sreće
kroz moju igra krv.
Nekakva pohlepa čudna
u mojoj širi se duši,
nekakvim krilima silnim,
kô što u ponorju tamnom
između klisura alpskih
širi se kraljevski kondor.
I nešto ogromno žudim
nešto što stoji visoko,
nad čovjekovim žudnjama,
nad čovjekovim strastima.
Rad bih grlio nebo,
rad bih poljubio sunce,
rad bih iz sebe trgô
svoju nemirnu dušu
i jednim titanskim mahom
bacio je u svemir,
u visove nebeske,
u visove beskraja…

A onda klonem
i padam licem na zemlju
svu raspucanu od vrućine,
i svoja naslanjam usta
na one tamne pukline,
iz kojih diše
velika duša
majčice zemlje.
Ja svoja naslanjam usta
na one pukline tamne,
a čini mi se, one se
skupljaju, mirišu, stišću
i nuđaju mi cjelov svoj!

Milan Begović 

Zagreb

RUKOVANJE

Čovjek čovjeku prilazi i oni se rukuju
Ovaj stisak ruke osto je ko znamen
nagona što je nekad privlačio ljude
da jedan drugom stisne ruku
U stiskaju bješe ljubav, prijateljstvo, plamen

Kako mi je čudan danas ovaj stisak ruku,
davno mrtvog nagona još samo znamen
Čovječje su ruke bez duše ko kamen

Kako su mi zagonetne ove nijeme kretnje,
nečeg davno mrtvog preostali znamen.

Antun Branko Šimić 

Zagreb

MARIJA ODLAZI NA LJETOVANJE

Između mene i mora, znadoh koga će izabrati.

Ni jednu riječ odvraćanja nisam izustio, i samo je gledah u ove posljednje dane. More bivaše sve bliže, ona sve nestrpljivija i radosnija.

Na postaji, u zagrljaju, njeno mi tijelo bješe tuđe, jer osjećah da su sve njezine misli na moru; kao da ogrlih stablo, čije se rascvjetane grane raširile visoko nada mnom u svjetlosti. I kad je pustih iz svojih ruku, zamahnu sobom onako kako se običava bacati u valove.

U kriku vlaka pri rastanku kriknu moje srce. Ostah opet sam.

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Fontane

DOMOVINI

Širi ruke, majko roda,
Čeda tvoja dar ti nose:
Krunom slave trudna ploda
Vjenčaju ti zlatne kose.
Širi, majko, tople grudi,
Dar je ovaj tvoja dika;
Anđeo se slave budi
I vrh tvoga žrtvenika!

Znam u kolu gordih vila
Tuđe krvi, tuđeg svijeta,
Teška li je sudba bila
Zgaženog ti lovor-cvijeta;
Tuđe vile, tuđi ljudi
Gledali su smijehom na te,
Uzdisale tvoje grudi;
Ali tko je pito za te?!

Pometnuše ime tvoje,
Pometnuše živi da smo,
I da ono ralo svoje
U mačeve prekovasmo.
Evropi je cvijeće cvalo,
Tvoja krv ga zali sveta;
A ti osta janje malo,
Što odnosi grijehe svijeta.

I kada si venut stala
S tuđe, majko, brige krive,
Tad je jedna suza pala
Niz božije oči žive
Te orosi puna žara
Tvog seljaka ruke vrijedne,
Tvog radnika ubogara;
Sve ti gladne i sve žedne!

Davne dane, duga ljeta,
Uz komadić skrbna kruha,
Pregnu sinak tvoga svijeta
Čvrste ruke, mirna duha.
Genij rada pred njim leti,
Naprijed, naprijed staze vode,
Za Hrvata gdje se svijeti
Zvijezda svijesti i slobode!

Genij rada s njim koraca,
I kroz polja i kroz gore
Na talas se s njime baca,
U utrobu zemlje ore;
Gdje je naša kuća mala,
Tu domaću prede žicu,
A djedovskih glas gusala
Čini medom večericu.

Znoj i suza svijest griju,
Gdje anđeo rada vodi;
Žuljne ruke vijenac viju
Napretku ti i slobodi!
Mučno smo ga, majko, pleli,
Nek je ljepši tvojoj sreći;
Cvijeće s njega nek ti veli
Što ne može usna reći.

Mahni, majko, svetom rukom,
Čeda svoja blagoslovi;
Ta motikom, tvrdom kukom,
Stvorismo ti darak ovi.
– O, a takvi, majko, dari
Novom snagom krvcu hrane
Ko da mlado sunce žari
Prolistale vite grane.

I žarit će! Dok nas bude,
Listati će stablo tvoje,
Dok je one svete grude,
Kud se naša čela znoje!
Ti ponosne širi grudi,
Dan je ovaj tvoja dika, –
Vila slave već se budi
Uvrh tvoga žrtvenika.


Silvije Strahimir Kranjčević

Zagreb - spomenik Dr Franji Tuđmanu