Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku
Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi
I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu
U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,
Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta
I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje
I njezine mi dojke i njezine mi noge
Šalju nekakve poruke
Koje više nikada neće stići na pravo mjesto
Ni na vrijeme
I vijesti me oblijeću sa svih strana
Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske
I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka
I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu
Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi
Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama
Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti
Još jedan tanjur
Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu
Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda
Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno
I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.
I ja odgurnem tanjur ustranu platim
Nasmiješim se konobarici i odem kući
Sjednem i uključim kompjutor
I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana
Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)
Napišem još jednu pjesmu.
I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom
Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka
Ležeći gola u travi rasutih vlasi
Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.
I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu
I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu
I ja znam da moja pjesma radi.
Ne može a da ne radi,
Ne može drukčije, merde!
Radi
La poésie c'est moi.
Boris Maruna
Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi
I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu
U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,
Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta
I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje
I njezine mi dojke i njezine mi noge
Šalju nekakve poruke
Koje više nikada neće stići na pravo mjesto
Ni na vrijeme
I vijesti me oblijeću sa svih strana
Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske
I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka
I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu
Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi
Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama
Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda
Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti
Još jedan tanjur
Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu
Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda
Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno
I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.
I ja odgurnem tanjur ustranu platim
Nasmiješim se konobarici i odem kući
Sjednem i uključim kompjutor
I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana
Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)
Napišem još jednu pjesmu.
I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom
Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka
Ležeći gola u travi rasutih vlasi
Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.
I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu
I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu
I ja znam da moja pjesma radi.
Ne može a da ne radi,
Ne može drukčije, merde!
Radi
La poésie c'est moi.
Boris Maruna
 |
| Zagreb - Tkalčićeva |
