srijeda, 12. lipnja 2019.

KROŠNJA

ispočetka bila točka
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
krošnja

bila slijepa
da je nitko ne ugleda
da je nitko ne poleti
kad joj se silazi
krošnja

kasnije točku napustila
i kristal i nebo i misao
postalo joj tijesno
pa se smanjila
krošnja

onda došli mnogi
(s njima i ja)
otkinuli po list
kazali to je krošnja

a ona lebdjela u zraku
bijelila sunce
zlatila snijeg
ponavljala

krošnja
krošnja

Krešimir Bagić 

Zagreb - Bundek
 

ponedjeljak, 10. lipnja 2019.

KAD SAM BIO NA 3 MJESTA

trebao sam nešto
odmah i
cijelo
pa mi je ono što
teče
rijeka vrijeme jezik
bilo
presporo
predugačko
predaleko
za moje odjednom!
brzo! sada!
uglavnom se ne zna
što sam radio u
egiptu kini indiji
a bio sam na 3
odjednom i
učim sebe o
svemu
što čujem vidim
jedem
odmah i na prazan
želudac!
meso ne valja
ali to svi znaju
jer s njime
ne možeš biti nigdje!
a nigdje je dobro!
volim nigdje ništa
nitko
jer su fer i
jedan sjajan početak!
uglavnom
otvorio sam kanale
u glavu
kombinirao mirise
ljude u svakom poslu
i ulogu krave
na bilo kojem mjestu!
vol je prevelik
pa mi smeta u glavi!
ali krava?!
to je dobra stvar!
u egiptu ore
pa ne čekam njeno
mlijeko
koje stoljećima radi
tajanstveno i zdravo!
u indiji je
bog prometa
luta sporim ulicama
i često zaspi
u samoj sredini!
u kini je slabo
hrane
pa je krava riža
na 4 noge
ako je dovoljno vode!
u Sibiru
kad je sav bio zelen
kad sam sav bio
usmena brada
naroda bez pisma
i sveti hrast
krava je bila
40 vrsta naših zora!
žena koja ima
puno imena!

Split

nedjelja, 9. lipnja 2019.

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski...
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.

Krešimir Bagić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac
 

subota, 8. lipnja 2019.

PISANJE I MOĆ

dva dana nisam napisao ništa
i uhvatila me panika.
inače godinama ne pišem ništa
bez panike.
zasule su me poznate rečenice:
zašto ne mogu?
što mi je danas?
ne događa mi se svaki dan!
onda pokušavaš, petljaš,
što više želiš, to više ne možeš!
pa događa se, eto, kažeš rezignirano,
jer svi obično tako kažu,
ali nemir se ne da ugasiti,
iskra tinja pa provali
kao lava na islandu
svakih pet minuta.
onda zađeš u nove rečenice,
u labirint bez poznatoga smjera
sve dok ne priznaš:
izgubio sam se!
izgubio sam se!
lijepo je biti izgubljen,
bez gps-a i drugih dizajniranih gadgeta,
između sebe koji hoće
i sebe koji ne može.
uzmeš olovku i mali notes,
a riječi krenu kao da su samo čekale
da im otvoriš nehotice zatvorena vrata.

Branko Čegec

Kaštel Gomilica - Kaštilac

petak, 7. lipnja 2019.

PRATNJA

Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split - Kaštela

četvrtak, 6. lipnja 2019.

O IZVORU TOČNOSTI

kada se progovori o božjem sudu
redovito se stresem, kao samokres
u ivanjskom krijesu u skosu bijelom,
pa toliko se puta odčitalo očito:
bog je občaran daljinom i vid mu nije
pouzdanim vidjelom izbliza,
kako će dijeliti, a mora,
pravedne i nepravedne?

ufam ipak,
nepravda vonja pravda miriše,
što smrdi ni bog, pa bio i svemoguć,
ne oprašta
jer smrdi,
ima izgleda da mu točnost nosa
ispravi netočnost oka


Ivan Rogić Nehajev 

Solin

utorak, 4. lipnja 2019.

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Viktor Vida


Split