BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

Daruvar

PRVA RIČ ŠTO SAM JE ČUO

Prva rič što sam je čuo
Od matere
Naučio
Bila je 'rvatska.
U Slavoniji
Zemlji rođenoj,
Voljenoj,
Divane uvik
Od kako pamte
Samo 'Rvatski.
I
Divane,
I
Psuju,
I
Pivaju,
I
Plaču.
A momci tepaju,
Maze se cure -
Divane snaše -
Brundaju babe,
Didaci mudruju,
Sve na vom
Jeziku našem,
Starom,
Dragom,
'Rvatskom.


Vanja Radauš

Daruvar

PJESMO STARINSKA A TI NE PRESTAJEŠ

Pjesmo starinska a ti ne prestaješ
život se mora negdje nastaviti
ja to moram nekom reći
ispovijediti u tišini onom koji hoće čuti

kako na našem dnu žestoko kuca ludilo
kako na našem dnu svijet zarasta u jetko vapno
i da će mnogi umrijeti ne znajući što se dogodilo

Nikica Petrak

Daruvarske toplice

POVLAČIM UŽE NEČUJNOG ZVONA

Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
          odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
          tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.

Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.

Kako bi dobro došla nebu glazba
          mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.

To je taj svijet kojemu više nije
          ni do čega,
i samo zato svi ostaju  na svojim
          mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
          klatno,
padati smjerno pod njegovom
          zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.

Slavko Mihalić

Daruvar

SUOČENJE

Ako te upitaju: zašto si takav,
zašto se ne bojiš prošlosti svoje,
pokaži im svoje lice
prapočišćeno
u rosi zvijezda.
Pokaži im dlanove, pokaži stopala,
tvoja golotinja
začet će poštovanje u srcu
i onih koji se boje tvoje čistoće!

Jer, naučili smo: izvor je najljepši
kad se za njega ne zna,
dok nitko ne oskvrni njegova duha.
Zato, vjetrovi, neka vam je jasno:
ja sam se pronašao
i čas se sprema, kad
više nitko ne može učiniti da me nema.

Janko Bubalo

Daruvar - Gola Maja- Kupačica (Augustničić)

SABLAST EUROPE KRUŽI KOMUNIZMOM

Sablast Europe kruži komunizom!
Kakav je to tekst eksteritorijalan
Tekstilno eksperimentalan uzorak
Razdražuje neurotike bez uzroka
I neurotičke tvrđave i đavola!

Je li tu raspad Sistema rada
Sistema Ljubavi, kad se razvale oni što se vole?
Raspad sistema nerava
Vladarskih vrednota,
A sablast Europe kruži komunizmom!

Baš raspada se Sistem
Sistematski sistem se raspada.
Da li sam rapsod
Tog raspada Sistema
U sumraku zapada po Spengleru

Sistematki raspad živaca,
Ljubavi, kraljevske pratnje,
To su histerične mame iskidane vlasti,
Podrapane vlasti u klimakteriju klase,
Gledaju šahisti Fotinbrase
I ovu tablu punu ludih lubanja
Vrlo ljudožderski, kad Hudi upada.

Gdje se smišlja rapsod?
U samoj nadi što nadire u nadir!
I trava tu se koristi sjekirama
I gramatika crkne, i tu je zvek i rana:
Da se dogodi druga strana stvari
Da triput probuše Poglavara Crkve
Da se obruše ugrušci na srce

I gavrani na Arabiju i na Meku,
Da more uđe do grla u rijeku
U sav njezin izvor, njen izgovor i pad
Dok jašim svoga Rosinanta
Dok rentabilno trošim svoju ludost
Dok stoljeće se kreće trošnim koljenima
Ja znam smrt je za ljude
Smrt nije za Lude.

O, recite, što još bolje ima,
i tako razgranat s voljenima
Može se.

Dok sablast Europe kruži komunizmom,
Na Istoku se ovo sada proglašava šizmom
A Treći Rim je totalna krečana.

Josip Sever 

Brussels Airport

ŽIVOT U KRLETKI

Ono što je bilo daleko,
dostiglo nas je. Ranije smo se
mogli nadati, očekivati, plašiti se.
Sada više ne. Melju nas vilice
potpune izvjesnosti. Samo
fotografije imaju memoriju:
u njima se odbrojava, a glavnici
uvijek dodaju zaslužene kamate.
Krajnje revnosno.
Bilo da je posrijedi ljubav,
bilo smrt, nenadni susret...
sve to ostaje zabilježeno.
Ja sve to izgovaram i kroz moj glas
odzvanjaju brojni drugi.
Mnoge ptičice koje se odjednom
počinju oglašavati pred samo svitanje.
Mnogo, mnogo toga.
Vlakovi nas odnose na istok,
na sjever i sve druge daljine.
Nema nas u njima,
jer smo se zametnuli na
pogrešnom peronu,
a na put odaslali svoje dvojnike.
Ne znam hoće li i naša
odsutnost biti protiv nas.
Hoćemo li same sebe preletjeti
i utonuti u neki sličan poredak stvari.

Zvonko Maković

Split - sa zvonika Sv Duje