POVLAČIM UŽE NEČUJNOG ZVONA

Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
          odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
          tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.

Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.

Kako bi dobro došla nebu glazba
          mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.

To je taj svijet kojemu više nije
          ni do čega,
i samo zato svi ostaju  na svojim
          mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
          klatno,
padati smjerno pod njegovom
          zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.

Slavko Mihalić

Daruvar