Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.
Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.
Kako bi dobro došla nebu glazba
mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.
To je taj svijet kojemu više nije
ni do čega,
i samo zato svi ostaju na svojim
mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
klatno,
padati smjerno pod njegovom
zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.
Slavko Mihalić
Ipak će zvoniti, možda kad se
odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.
Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.
Kako bi dobro došla nebu glazba
mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.
To je taj svijet kojemu više nije
ni do čega,
i samo zato svi ostaju na svojim
mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
klatno,
padati smjerno pod njegovom
zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.
Slavko Mihalić
 |
| Daruvar |
