DUJAM

Onaj koji je posvećen ušao
u drvo u kamen u voštanicu
poput kapare lišaja vjetra
onaj božji onaj temeljni
od blage vjere od grada
u koricama prijaznih u brnistrama
mač i kruna girlandom spojeni
palma od svih moći štap uzorit
onaj zarečeni onaj izmučeni
u mreži stoljeća ribar tla
što ga dočeka srebro i pozlata
stari zanati stare milosti
riznica svjetla ulje i dlijeto
onaj zavazda u korskim sjedalima
onaj kameni onaj iz svega
stolac uspravni kalež molitve
blagoslovom prošivene misnice
onaj zakucani utučeni izdjelani
umanjen da bi bio veći
uramljen u svetost u riječ
luč naravna kost utjecanja
eno ga pronose pučani bratimi
eno ga prate kočije brodovi
prolazi gradom sja na rukama
glasnije od svakog carskog
sada mu je ime u zvonima
što su od svake moći i prigode
u procesiji krijeposti lijevani

Jakša Fiamengo

Split

PORED SVJETIONIKA

Svakog dana prolazim pored svjetionika

svi su drugi signali ipak manje vrijedni

osamio se na rtu kojemu više ne treba

valovi su već smirili nasrtaje na njegovo podnožje

zaboraville su ga i ptice koje se uvijek s nekim druže

ništa od vatre nije preostalo da mu jede utrobu

zemlja drhti kao u nepouzdano doba stvaranja

gledam na njega kao na vrijeme čiste svjetlosti

sva su njegova stanja izmijenila ključne riječi

svakoga dana pored njegova pogašenog pogleda

sve više i sam postajem svjetlo koje se iz njega iselilo

u svim nijansama, od bijelo bijele do tamno tamne

opsjedaju me njegove mjere koje bih htio pojasniti

preuzimam njegova svjetla poput pošte

bez adrese i bez potrebe da je ima

Jakša Fiamengo

Makarska - Svjetionik Sv Petar

SVJETILJKA ZA NJU

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop 

Makarska

PRAŠINA OBZORJA

Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.

Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.

Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.

Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.

Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.

Vesna Parun 

Makarska

VEČERNJI VIDIK

Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnin nebom, koje zvijezde sania,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu -
Kuda me zovu?

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun 

Makarska

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska