PRAŠINA OBZORJA

Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.

Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.

Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.

Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.

Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.

Vesna Parun 

Makarska

VEČERNJI VIDIK

Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnin nebom, koje zvijezde sania,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu -
Kuda me zovu?

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun 

Makarska

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun 

Makarska

OTROVNIJI SVOJIM LJUTIM OTROVOM

Komadić po komadić vadim trnje iz dlanova
Zatim prelazim na trbuh, grudi, slabine - oni su
                   još raskošniji
Ali gle vraga: to ja sebe potkopavam
To ja sebe razgrađujem, to ja sebe razbacujem

Baš su mi podvalili koji su govorili o mojoj
                  bolesti
Htjeli su me lišiti moje najčvršće potpore
Da se što je u meni najžešće što prije
                  uništi
Prije obračuna razoruža, prije pokolja obezglavi

No loš su račun učinili
Ako sam trnje vadio, ja sam ga dublje
                 sadio
Ako sam gnoj isisao, ja sam ga žudno
                 ispijao
Postao sam otrovniji svojim ljutim
                 otrovom

Slavko Mihalić

Makarska

TIJELA

tijela tijela
svagdje svuda
razasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne
Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela

Antun Branko Šimić 

Makarska