POVRATAK DJETINJSTVA

U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Vesna Parun

Solin- salona- Tusculum, Manastirine

STABLO

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatreperiti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem.

Vesna Parun 

Solin- Stara Salona

 

DOM

Nije ni moj
ni tvoj
ni bilo čiji

on se samo premješta
od gnijezda
do sjene
od sjene
do mirisa

i ostavlja za sobom
poneku osirotjelu
riječ nalik na
zdenac
koji čeka

Vesna Parun

Split

ELEGIJA

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun

Split

DJEVOJKA JE PODRANILA

Djevojka je podranila, ružicu je brala;
S bosilkom ju razbirala, trudna je zaspala.
Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:
"Ustan’ gori, djevojčica, sanka ne zaspala.
Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,
Cvitje hoće opaliti koje si nabrala;
Još te hoće privariti, ako nis’ dobrala
Za vjenačce drobnu ružu i cvitja ostala."
Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:
"A vi, slavji lužanini, velika vam hvala,
Koji me ste razbudili, jurve bih zaspala,
Razbiraje drobnu ružu i cvitja ostala.
Sinoć me je moja majka mladu hrabru dala,
Prid kojom sam vas večerak svezav ruke stala.
Žimi majka, žimi bratac, prije ga nijesam znala,
Niti sam mu rosnu travu prid konja metala,
Razma sinoć. Mila majko tebi budi hvala
Ka si meni djevojčici mlada hrabra dala!"

Džore Držić 

Dubrovnik

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka
ljubav,
i ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu
lutamo njenim kosama.
A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Mi, ljubeći se, prijateljujemo.
Meni je jeka potrebna!
Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.
Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljestva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.
Meni je potrebna moja jeka,
njoj je potreban moj glas.
Ljubav me budi,
ljubav me gleda iz kave,
i žlica je začuđena.
A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.
Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.


Milivoj Slaviček 

Dubrovnik -Luka Gruž

PJESMA SVIH PJESAMA

Jednu pjesmu tražiš
po svim putima i bespućima.
     Tražiš je od pamtivijeka,
tamo gdje si bio i gdje nikada
     nećeš biti.
     Tražiš tu jednu jedinu
pjesmu nad pjesmama.
     I kad bi je našao,
umro bi spokojan.
Ali, pod nebesima, nema te pjesme,
     i nema spokojne smrti.

Nikola Milićević

Dubrovnik