DIJETE SE IGRA

Uz more
igra se dijete.

Brodove od papira
šalje u daleki svijet.

Visoko na nebu galeb.
U modrini cvijet.

Tin Kolumbić

Split - Trstenik

  

MAČKA KOD ZUBARA

Jedna je mačka jela slatkiše
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.

Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.

A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!

Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.

I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.

Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.

A taj je zubar bio miš.

Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.

Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.

Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.

Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.

A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!

I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.

Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.

Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.

Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.

Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
 - Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!


Luko Paljetak

Split - Firule

MLADIĆ NA UGLU

Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put — gledajući u dubinu ulice — zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.

Jedna je imala žutu haljinu kao ona.

Druga je hodala kao ona.

A treća — ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.

Kao što se more po žalu razlijeva i povlači — tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.

Nje nema, i on se osjeća smiješan.

Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.

Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.

Dobriša Cesarić

Split

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
iz dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni



Željko Sabol

Split

IMA U MENI STRAH

ima u meni strah da će pred tešku zimu
pasti na vrata vojnik i reći
uzimaj sivi pokrov, poljubi ženu i sina
(na čas okrenuvši leđa da opet ne gleda)

ima u meni strah da će u gladnom gradu
na tuđa vrata stati neka žena
"...gutljaj mlijeka"

ima u meni strah od mrtva obzora
ima u meni strah da nema izlaza
 - cvjetne livade nagnojene mozgovima,
što je meni moja rodna zemlja?

Ima u meni strah da je riječ nakazna
da svaka molitva koti nove nakaze
koje se vučjom krvlju škrope
na prevarenom kraju mrtva usuda

Nikica Petrak

Solin - Salona

ČEMU SLUŽE MAME?

Kao prvo:
da napiše zamolbu rodi,
pa da se „klinac“ tati i mami
na radost rodi.

A zatim
da mama - bude mama:
da ga kupa,
hrani finim papicama,
opskrbljuje pelenama.

Pusom ga budi:
- Zečiću!
Već treba da smo u vrtiću!

„Zečić“ se baš ne trudi
i premda noge ima,
mama ga tegli na leđima.

Još mu i topli šal isplete,
kuha mu špagete...
Pa zato mama i
ima dijete.

Mama, eto, služi za sve i svašta.
A najviše da nestašku svome
stalno nešto oprašta.

Vera Zemunić

Split

POSTOJI MOJA OVISNOST O MORU

postoji moja ovisnost o moru i isto toliko velika
dužina mora i isto toliko moćan opseg svih voda
i iste rijeke u istim tokovima
i ista jezera po kojima su raskršća
i po kojima su svi tokovi pomiješani
postoji velim ovaj uski dio mene i isto tako
postoji sve što postojati mora
i što negdje izvan mojih zidina zrelost i snagu skuplja
kako bi najlakše utvrdi ovoj naudilo
postoji to more a moglo je mnogo više mora poput ovog
svoj predio i svoju vlast imati
postoje te snage iz kojih se može u ovo
i vidjeti i čuti i  znati i pomisliti
iz kojih se sve može
svakim osjetilom svakom providnošću
i svakom blizinom istaknuti
postoji moja uska kuća moje usko prisustvo
i uski putovi i uski načini
kojima se samoći mojoj prilazi
postoji moja ovisnost o moru i moja riba
i moj način blagovanja i moja nikad i u nikud
pomaknuta ura
postoji i u postojanju svome miruje
moje more i moj način ravnanja po moru

Jakša Fiamengo

Split