Gdi je ono uzraso javore
Ispod brda, u dolini tamnoj,
U sred drača i tvrda kamena,
Ni na vodi ni na bijelom danu?
Gusta ga je magla pritisnula,
Pobratime, kano sinje more,
Da ga žarko i ne vidi sunce.
A vrh njega brdu na prisoju,
Tu se vise brijesti i jablani,
I gizdavi hrasti od vijeka,
Te se uz njih vite loze penju
I rumeno proiznose grožđe.
Tud se ori bleka od ovaca
I sviroka mladog čobanina,
Žubor ptica i žamor vjetrica.
Sam se javor sobom razgovara:
"Avaj meni do boga miloga!
Što sam tužan sreći sakrivio,
Te me huda u dolinu vrže
U sred drača i tvrda kamena,
U sred magle i debela hlada,
Ter se jadan ukrijepit ne mogu,
Ni pomolit glavu na vidjelo.
Kamen ne da, da u zemlju rastem,
Magla ne da, da se u vis dižem,
A drač ne da, da ukrijepim snagu,
Već mi pije krvcu iz njedarca.
Il sam drvo, ko što drvje nije,
Te ne vrijedim, da po svijetu gledim?
Il je moje srce od kamena
Ter ne može dobra zaželjeti,
Ni priljubit dana bijeloga,
Ni pram jasnom nebu uzletjeti?
Da je prvo, otkuda mi grane?
Otkuda mi žile i korenje?
Otkuda mi ova kosa rusa,
Rusa kosa od uvela lista?
Da je drugo, drugo bit ne može,
Jer što zborim, to i srce želi,
A što želim, to i ustim velim.
Ajde dakle, jadno srce moje,
Kupi sile što najviše možeš,
Tere tvrdi u zemlji korenje
I razgoni stanovno kamenje;
Ne bi li nam bog i sreća dala
Da i jasan zrak se podignemo
I vedrije nebo ugledamo
Nit se plaši, tužno srce moje,
Ne plaši se tvrdoga kamena,
Nit se plaši drača bodljivoga,
Niti magle, ni debela hlada:
I okupi po žilama krvcu,
Već pomeni boga velikoga
Te se ne daj, već na nebo gledaj!
Što nam kobne uskratiše zvijezde,
To nam, srce, osvojiti treba
Svojom snagom i krijeposti svojom
I uprijeti put nebesa grane."
To govori a bogu se moli,
I sakuplja po žilama snagu,
I raspinje stanovno kamenje,
I odbija drača neplodnoga.
Koliko se javor posilio,
Tvrdi njemu kamen popuštao
I pred njime drač se ugibao.
Što ne danas, to će sutra biti,
Što ni sutra, to će prekosutra.
Uzdiže se zeleni javore
Od dan do dan nebu pod oblake,
Vite svoje razmahujuć grane
I tjerajuć maglu po dolini
To gledali sa brda jablani,
Stari hrasti i zeleni brijesti,
I pod njimi vinove lozice,
To gledali, te su govorili:
"Mili bože, čuda velikoga!
Što se ono zamuti dolina,
Gdje se po njoj gusta magla vije,
Gusta magla kano sinje more,
Il zeleno ždrijelo od jezera?
Rek bi, brate, kit ga zamutio,
Golem kite il aždaja ljuta,
Il se po njem valjaju dupini!
Vijek prođe, toga bilo nije,
Drugi prođe, toga ne vidismo,
Treći prođe, i još ne bje toga!
Iz sred magle i debela hlada
Zelen javor pomolio glavu!
Kud se penješ, mlađani javore,
Kud se penješ, kud li grane stereš?
Nećeš jadan brda dohvatiti,
Iz nizine nadmašit visine."
Mlad javore tiho odgovara:
"Nije meni do visina vaših,
Do brdašca suncu na prisoju,
Već pomaljam glavu na vidjelo,
Da ugledam nebo sa zvijezdami,
Mjesec sjajni i sunašce žarko,
I pod njime što u svijetu biva.
Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad padne, golem grob mu treba."
Ivan Mažuranić, hrvatski književnik i prvi hrvatski ban pučanin
 |
Plitvice
|
