subota, 28. siječnja 2017.
četvrtak, 26. siječnja 2017.
SOUVENIR IZ PARIZA
u parizu sam dobio hemoroide
ili mi se nešto drugo tamo uvuklo
uglavnom dolje je kao u nekoj
manufakturnoj tvornici u četiri smjene tuklo
to su od neke nevidljive materije
neke otporne mase
proizvodili moje grimase
i kako su koju skuckali
kako su koju složili
na facu bi mi je objesili
u izlog izložili
brinulo me
kako ću samo toliki pogon
toliko postrojenje to nisu sitnice
prebaciti preko mitnice
i dalje do kroacije
bez popratnog lista
bez deklaracije
Zvonimir Balog
ili mi se nešto drugo tamo uvuklo
uglavnom dolje je kao u nekoj
manufakturnoj tvornici u četiri smjene tuklo
to su od neke nevidljive materije
neke otporne mase
proizvodili moje grimase
i kako su koju skuckali
kako su koju složili
na facu bi mi je objesili
u izlog izložili
brinulo me
kako ću samo toliki pogon
toliko postrojenje to nisu sitnice
prebaciti preko mitnice
i dalje do kroacije
bez popratnog lista
bez deklaracije
Zvonimir Balog
Na modrom nebu iznad Zagreba - Ivanščica |
srijeda, 25. siječnja 2017.
MAČKA
Da sam mačka,
ne bih bila čovjek.
Al ja nisam mačka:
s mačkom sklupčana
sa strahom ljudi.
Da sam mačka,
bih li pjesmom
prela snoviđenja?
grebla dušu
filozofski ustremljena?
Da sam mačka,
dušu ne bih osjećala
sa strahom ljudi
u samonježnost sklupčana.
Da sam mačka,
bih li svijet
do rane upijala.
Bih li riječ
pandžom zamijenila
ne znajući mržnju?
Da sam
da sam
mala sklupčana mačka
milovanja napregnuta.
Da sam mačka,
a ne čovjek -
Ali ja nisam mačka:
u plahost sklupčana
S pandžama u svojoj krvi.
Stanislava Adamić
ne bih bila čovjek.
Al ja nisam mačka:
s mačkom sklupčana
sa strahom ljudi.
Da sam mačka,
bih li pjesmom
prela snoviđenja?
grebla dušu
filozofski ustremljena?
Da sam mačka,
dušu ne bih osjećala
sa strahom ljudi
u samonježnost sklupčana.
Da sam mačka,
bih li svijet
do rane upijala.
Bih li riječ
pandžom zamijenila
ne znajući mržnju?
Da sam
da sam
mala sklupčana mačka
milovanja napregnuta.
Da sam mačka,
a ne čovjek -
Ali ja nisam mačka:
u plahost sklupčana
S pandžama u svojoj krvi.
Stanislava Adamić
Split |
utorak, 24. siječnja 2017.
HRVATSKA PJESMA
- Glasna, jasna od pameti
- Preko dola, preko gora
- Hrvatska nam pjesma leti
- Sve do sinjeg tamo mora,
- Časak meka.
- Čas kô grom:
- Vječna jeka
- Za naš dom
- Davor oj,
- Brate moj!
- Nek se slože grla bratska:
- Živila Hrvatska!
- Gromorna se orijaše,
- Zator slaveć
- Tatar-kana;
- Uz nju vječnom slavom sjaše
- Zastava od sto nam bana;
- Turad splesa
- Bakač ban,
- Svijet potresa Frankapan,
- Pojuć: oj!
- Brate moj!
- Nek nam bljesne sablja bratska,
- Živila Hrvatska!
- Širom vala pjesma zvoni,
- Naša pjesma iz sto grla,
- Kada u svijet lađu goni
- Od mornara četa vrla.
- Talas vrije,
- Gine brijeg;
- Slavno vije,
- Naš se stijeg;
- Mornar moj
- Pjeva: oj!
- Složite se grla bratska,
- Živila Hrvatska!
- Nojcom blagom tih se ljulja
- Ljupke pjesme odziv sladak,
- Kao milen pijev slavulja,
- Što kroz zelen cvili hladak,
- Kad doziva
- Vojno drag
- Milka živa
- Uzor blag:
- Dođi oj,
- Raju moj!
- Mladim pjeva četa bratska:
- Živila Hrvatska!
ponedjeljak, 23. siječnja 2017.
BOLJE NE PJEVATI
Bolje ne misliti
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.
Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.
Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...
teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -
Najzad - smrt pjesnika.
Stanislava Adamić
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.
Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.
Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...
teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -
Najzad - smrt pjesnika.
Stanislava Adamić
Šibenik |
nedjelja, 22. siječnja 2017.
NEDJELJA
Nedjelja na tolike nalik
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.
Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.
Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.
Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.
Stanislava Adamić
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.
Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.
Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.
Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.
Stanislava Adamić
Šibenik |
utorak, 17. siječnja 2017.
BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM
Jedna je lijepa dama izišla usred noći
vani iz svoje kuće i morala je proći
kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.
Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.
Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.
Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,
prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama
bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."
Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:
"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."
Luko Paljetak
vani iz svoje kuće i morala je proći
kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.
Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.
Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.
Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,
prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama
bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."
Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:
"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."
Luko Paljetak
Šibenik |