REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Nikola Milićević

Solin - Manastirine - Stara Salona

SAN

I uvijek ostaje jedan san, jedna
bajka. Niču iz smrti i cvatu
nadama i suzama. I rosa rosi
na pospane vjeđe, na ranjema čela.
I sunce uvijek jednako izlazi
i ostaje nad svim i poslije svega.
I jedan glas: radosni plač rođenja
probija noći i traje u olujama,
nad ovom izdržljivom zemljom,
u kojoj svojom smrću živite,
                mrtvi.

Nikola Milićević

Solin - Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu

ZAPIS O VRŠNJACIMA

Sve češće u okviru crnom
Imena čitam ja vršnjakā
Što skrenuše u tajne mraka.

Naš naraštaj u zèmlju ide.
Na zemlji se je malko vrzo,
A sada u nju ide brzo.

Sve manje zanosā i želja
U sebi ćutim. Zato pamtim
Sve više mrtvih prijatelja.

I njima lica, kretnje, riječi
U meni počesto se bude.
Ja žive gledam mrtve ljude.

Smrt radosti polako truje.
I tamnu pjesmu prolaznosti
Sve glasnije mi uho čuje.

Dobriša Cesarić 
 

Stobreč

VIDIM NEBO A NEBO MENE NE VIDI

Ulazio sam stubama do zadnjega kata
stokatnog nebodera i vido nebo
a gordo nebo mene ne vidi
Uspinjao sam se uz strmu planinu
do radijskog željeznog odašiljača
odakle idu signali na sve strane
pod nebom - ja ga vidim a ono mene ne vidi
Otišao sam na obalu oceana
bio svjedokom kako nebo dotiče more
stupio u to more al nebo mene ne vidi
Pročitao sam kako je pjesnik
gledo oblak jedan koji je krvareči ljepotu
plovio svojim i njegovim nebom
pa sam i ja bio s njima
ali nebo nije sa mnom
Hodao sam dugo dugo uzbrdo
na vrh brijega sve do bolnice
i ugledam nebo a nebo mene ne vidi
Donijeli me na zeleni otok u moru
čije je groblje u zraku između
bešumnog zelenila i nijemog plavetnila
ležeći očima uprtim u nebo
učinilo mi se da me ovaj put vidi

ali neće ništa o tome reći

Borben Vladović

Split - Sustipan, staro splitsko groblje

KORAK PO KORAK

Kad-tad rijeku se mora preći.
S jedne na drugu obalu.
Svi ćemo prijeći korito riječno,
trkom ili korakom. Svejedno.
Tek jedno: Most nam je svima primjeren
godinama, mjesecima, tjednima, danima.
Jedan po jedan.
Tako redom.
Neki, čak, preko reda.

Svi do jednog, jednog dana, netko dan
ranije, ili kasnije.
Prijelaz na koji nitko neće zakasniti.
Jedan po jedan,
naravnim slijedom
kosom sijedom
ili tek razigranim proljetnim vjetrom.
Urom i kilometrom
svakome od nas
utvrđen čas u času rađanja.

I nema pogađanja,
nema odgađanja,
jedan po jedan.
Jedna po jedna.
Jedno po jedno.
Svejedno.
Tiho.
Uz glazbu.
Sućutni stisak.
Zaludni vrisak.

S ovu stranu ostaju pitanja,
s onu se sluti odgovor.

Na ovoj strani prijatelj manje, na onoj
jedan više.

Prijatelju, bez tebe sve nas je manje i
manje.
Uz tebe, doskora, jedan po jedan više.

Gospode,
vjerujem u Tebe
poradi činjenice da i najmanje dobro
koje činimo
pamtiš i vratiš obilno.
Stostruko.

Prijatelj je rijeku prešao
i - čeka.

Joža Prudeus

Solin

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Dolina Neretve

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

Dolina Neretve