ponedjeljak, 19. listopada 2015.

BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA


                           1
Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

                         2
Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Dragutin Tadijanović
Muć Gornji - Crkva Sv Petra - zadužbina kneza Branimira

nedjelja, 18. listopada 2015.

ODLAZAK BOGOVA

Odlaze šutljivi bozi,
na ramenu noseći stoljeća:
trudno, napuklo kamenje.

A nas klesače uz put
podare ozbiljnim,
slijepim pogledom.

Iznad njihovih glava
večer obrubljuje oblak.

Nama, zemnicima,
taj najljepši pokrov.

Taj grimizni oblak.

Viktor Vida
Solin

subota, 17. listopada 2015.

SUNCE NAD ORANICAMA

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma
pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem
kako hodam godinama gradskim ulicama
i razgovaram sa znancima
i svraćam se u gostionice i pijem
i vraćam knjige nepročitane
i lišće pada ujesen svenuto

A vršnjaci moji u mom zavičaju
urane u zoru i očešu konje
pa ih pod plug zapregnu
i svak na svoju njivu brižan odlazi
U svanuće zaore gvozden plug
i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde
(đerdanski teški niz)

A ja dragi prijatelju
dok ustajem iz kreveta
prije podneva
znam da se u mom zavičaju
muče ljudi kao stoka
i raskošno blista
s u n c e   n a d   o r a n i c a m a

Dragutin Tadijanović
Otavice - pogled sa brežuljka na kojem je Mauzolej Meštrović


petak, 16. listopada 2015.

SVJETLOZNAK NA RASKRIŽJU

Ti se uvijek žuriš da dostigneš one
Što projure u kolima uz brige i svežnje.
Računaš da jurnjava prestići neće
Njihove čežnje.

Ti uvijek bdiješ da ne zakasne oni
Koji se ne brinu što će biti sutra.
(Svaka se noć zacrveni od srama
U zrcalu jutra).

Ti se uvijek naginješ da dohvatiš one
Koje ubija samoća i groza.
Bole Te ožiljci opale jabuke i kruške
I vrisak kamena ispod teškog voza.

Ti uvijek pališ na raskrižju srca
Svjetloznak Tvojih rana,
Jer znadeš da nikakav mjerokaz upraviti neće
Tjeskobu naših dana.

Rajmund Kupareo
Solin - Spomenik Isusu Kristu spasitelju Svijeta - raskršće Širina

četvrtak, 15. listopada 2015.

ZLATNI LISTOPAD

Preplavio grad
zlatni listopad.
Još jutros je bio skriven,
gustom maglom obavijen,
a onda gle!
Pojavi se iznenada
usred grada.
Sivu halju raskopčao,
sunčano se nasmijao.
S krošnje stabla
zlatnike je
rasipao.
-Bako, bako!
Gle, dukata!-
povikala unučica.
Baki puna torba zlata,
a na Maji
zlatnolista ogrlica.

Vera Zemunić 
 
Solin - Gospin Otok


srijeda, 14. listopada 2015.

DOHODAK JESENI

Jesen je iz gorskih sišla vinograda
Crvena u licu, nestalna u hodu,
Jabuke je zadnje u veselju stresla
I plašljive vrbe nagnula u vodu.

On dugo uz cestu, sa svijećom u noći,
Pruža kalež prazan da Mu dio dade:
Za komad kruha iznajmio njive
I za kalež vina plodne vinograde.

Sve će Mu to dati dobra, zlatna jesen
Za naknadu krvi srca probodena,
I jabuku k tome mjesto one što je
Bila ukradena...

Rajmund Kupareo
Solin- Spomenik Isusu Kristu

utorak, 13. listopada 2015.

PUT U VJETRU

Jesen te je odvela cestom lišća
i ponio si sa sobom ukroćeno srce
u daljinu.
Ptice plove i sijeku zrak
veslima krila i žudnjom seobe.
Vjetar kuca lišćem o tvoje čelo
i prestiže ti korak brzinom skitnice.
Ne gledaš jata ni magle,
nitko ne zna da patiš
i da te raskida jesenji nemir ptica.
Ne šume za tobom ničije kose
i neće te zapljusnuti njihovi topli talasi.
Evo, skoro je noć i zaspale su drage oči,
a visoko nad tobom kruži
san tvoje majke
izgubljen i nespokojan.
Leti tjeskobno nad stazama tvog lutanja,
traži ponore pred tvojim koracima,
a kad ih opazi, bježi natrag
kroz pomrčinu i pada, slomljen, na tvrdi jastuk starosti.

Nikola Milićević 
Poljica