Postojala si, živo i modro, trenutak.
I nestala si.
I ništa od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim
ovaj uzavreli čas. Onaj oštri blijesak
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo
i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju,
nije li možda, bar malo, na njima ostalo
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine,
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju
u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.
I sjećanje je nemoćno pred tvojim
modrim letom. Ni ono nije moglo
zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
od tvog toplog plavetnila.
I more šumi modro. A tebe nema.
I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema.
I ne znam gdje si, ni gdje sam.
Nitko te više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj
modroj elegiji, koja te uzalud traži.
Nikola Milićević
 |
Brela
|
