HLADNA PJESMA

Ne osjećaš više ni svoje mrtve ni sebe živa,
ni žene ni ljude,
ništa ti više nije istina.
Možda još voliš živi jezik: u vezi s njim,
nešto te strasno prene

Sada si potpuni čudak pravom svijetu
                          -  sanjaš svoj bijeg od stvarnosti,
trudnu tišinu koja ne postoji,
misliš kako bi divno bilo biti samo jedno,
samo čisti pokret srca protiv svega

Neprestano brbljaš a šutiš, stalno si
jako uzrujan, zapravo duboko miran,

na površini posve mutan, u dubini čist,
a ne znaš dalje, tebi se gubi put

i kako ti je usud da uvijek zadnji znaš
sve što su drugi već davno prije shvatili,
ostaj sad posve zbunjen: sve je samo volja,
ona je naše pravo sljepilo.

Ona sljepljuje sve, od nje smo tek slijepi,
slijepljeni sa stvarima sve do zločina,
a moramo se nagoditi, odmaknuti
od svoje volje; branim se od ludila
u kojem svi govore kako je sve oko nas zdravo
i smjesta odustajem, sanjam još tihu noć pod zvijezdama,
plodan mrak, od kog se valjda može otpočeti
biti slab, sav krastav, voljeti
s tom voljom nekog do zadnje kraste,
i lako je tebi biti mrtav: budi ti
iza nečeg što nije sljepilo

Bože, te trule vrbe na rijeci u pustoši,
kako samo rastu i nitko ne prigovara:
daj, poljubi me još jednom, iznova

Nikica Petrak 

Solin