TAJNA SJENOVITE KLUPE

Opet je došao k tebi, sjenovita klupo,
Da te pozdravi i zamoli: odaj mu
Samo poneke tajne onih
Koji su te pohodili, kao on sada,
Poslije godinu dana, ponovno.
Kaži mu, eto, što su razgovarali
Ono dvoje koji se digoše
Upravo kada se on približavao
A oni ustadoše držeći se
Za ruke i pogledavajući se izbliza
Pa se činio poljubit će se,
Ali se, bez riječi, udaljiše,
A tebe nisu, bojim se, ni pozdravili;
Zato mu ih odaj, ne štedi ih, reci mu
Što su razgovarali. Šutiš. Ti si
Srca kamenoga. Dobro. Bar mu prišapni
Što sijedi onaj hromi gospodin govori
Svom runjavom psiću, kad svrate
Svakog popodneva da se u tvojoj sjeni
Odmore. Opet šutiš i šutiš.
On vidi: ne odaješ nikoga. Može li se nadati
Da nikome nećeš odati ni njega
Koji je toliko puta dolazio k tebi
Pun želja da o bijednom ljudskom usudu
Iskaže nekazano, a odlazio često praznoruk.

Dragutin Tadijanović

Makarska