Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
Janko Polič Kamov
