srijeda, 29. svibnja 2024.

POZDRAV DUBROVNIKU

Uz čudnu bojaz noga amo stupa,
I plahim krokom tvrdo tlo si ište,
A oko gleda širom sjajnog skupa,
Ko da je našlo drevno svetilište.
Sve pita duša: “Kamo l’ zađoh živa?
Međ kakov puk? U kakov čudan kraj?”
Al’ burno joj se srce odaziva:
Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!

Da, Dubrovnik, taj biser sinjeg mora,
Gdje sokolovi saviše si gnijezda;
Sred mrke noći sjajna Sinaj-gora,
Sred mutnog neba prehodnica zvijezda;
Pod slavnim stijegom svetoga gdje Vlaha
Ponosito se ljuljô bogat brod,
Gdje ispod trusa, urnebesa, praha
Kô fenič-ptica uzdigô se rod.

Nad ovim hramom slavne lebde sjene:
Jeđupkinja, Pavlimir, Captislava;
Tu čuješ uzdah plačne Mandaljene,
Tu velepjesan kralja Vladislava.
Hrvaština tu prvom pjesmom cvala,
I divan miris sipô širom cvijet;
Tu velikane rodi zemlja mala,
I veličini divio se svijet.

A sad, gdje narod slavi Kralja, Kneza,
Po dugoj šutnji poslije ljeta trista,
I opet Taliji se riječ razveza,
I opeta se javlja vila ista,
Da hrvatskim vam zbori opet slovom,
Kô što ju čuo nekad knežev dvor,
Da starim plamom, prilikom vam novom,
Davnine sjeća dični slavni zbor!

Oj Dubrovčani, družbo plemenita,
Na brzih krilih laki brod nas doni,
Iz Hrvatske, od silnog Velebita,
U vaše dvore srce nas dogoni,
Da s vašim slavljem srce radost dijeli,
Da s vama klikne: “Živi Kralj i Knez!”
Da, po nas narod pozdravlja vas cijeli:
Oj živio nam vječni, bratski vez!

Oj Dubrovniče, sveto rodu mjesto,
Zelenio se sretan, slavan vijekom;
I nikad svijetom dičan glas ti presto!
Oj hrani djecu zdravim svojim mlijekom,
Prednjači rodu! – klikuje ti vila, –
Međ zvijezdami ti prva zvijezda sjaj!
Iz tvoje slave niknu naša sila,
Oj Dubrovniče, cvjetaj, rasti, traj!

August Šenoa

Dubrovnik

četvrtak, 23. svibnja 2024.

PJEV HRVATSKIH ĐAKA

Na noge, braćo! hora je sada,
Sjajan i slavan svanuo hram,
Dvorane zlatne vilina grada
Dobri si narod podigô sam;
Svjetlilo svanu
Boljemu danu,
Vijek nam se sretan sretnima rodi,
Na noge, braćo! Sada je čas,
Na noge, braćo! “Svijetlom k slobodi” –
Ori se gromom naroda glas.

Na svetom grobu naših djedova,
Koji za mili padoše dom,
Neka se skupi četa sad nova,
Ponosna, smjela, svoja u svom.
Mudrost i znanje
Budi nam zvanje,
Napretka barjak neka nas vodi
Sada u slavni duhova boj.
Na noge, braćo! “Svjetlom k slobodi” –
Hrvatske kliče mladeži voj.

Plameno srce nosi u grudi,
Na jasnom čelu istine znak;
Budimo cijeli, budimo ljudi,
Širimo svijetlo, gonimo mrak:
Vrijeme je za nas,
Kucnulo danas,
Spas nam je znanje, znanje nam sila,
Znanje nam slava, znanje nam čast.
Hrvatska zemlja, majka nam mila
Znanjem će živjet, rasti i cvast.

Trojedni sinci trojedne muke,
Mlađani cvijete plemena svog,
Zakletvi svetoj složimo ruke,
Neka nas čuje zemlja i Bog:
Znanje nas vodi
Svijetlom k slobodi,
Jedna smo duša, jedno smo tijelo,
Jedan nam sladak jezika rijek,
Uprimo rukom, radimo smjelo!
Žrtvujmo domu mladi si vijek!

Pođimo širom našega kraja,
Nosimo rodu znanja si plod,
Iz mraka nek se podigne raja,
Svjetal i snažan budi nam rod:
Svijetlo k slobodi
Neka nas vodi!
Neka se svrši zakletva sveta,
Neka se čuje svud kao grom,
Dokle je vijeka, dokle je svijeta:
S l a v a n  i  s r e t a n  H r v a t s k i  d o m!

August Šenoa

Šibenik

srijeda, 22. svibnja 2024.

DOKONČAVANJE

Naš je život – još nekoliko
časova
i naš je konac tako bliz
da bi ga mogli rukom dohvatiti

Na pragu preko kojega
se ulazi, s onu stranu, u noć za naše sadašnje oči,
okrenut ćemo naše lice
posljednji put i s pogledom
koji ćemo puna zahvalnosti
okrenuti u život
Teški udarac zaboravi
odsjeći će nas od svega
što bijasmo

Časovi sve glasnije zvuče padajući
u prošlost
Vino naš posljedni pratilac šumori jače
na usnama je slađe
Prva sjena blize noći pada k nama.
Naša su lica tamnija
i naše riječi zvuče tiše

Šta bješe? Svijeća svijetli slabije
Naše pojave bivaju nejasnije,
i naše riječi, mada sve glasnije i glasnije
govorimo, zvuče muklije
nerazumljivije
Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo
Noć raste gušća i gušća
oko nas.

Antun Branko Šimić


Dubrovnik

petak, 17. svibnja 2024.

ČOVJEK KOJ PJEVA

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi

uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Luko Paljetak


Dubrovnik

četvrtak, 16. svibnja 2024.

PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Luko Paljetak


Dubrovnik

nedjelja, 12. svibnja 2024.

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, 
postoji samo mjesto za tijelo gdje te čekam
i samujem u svome obliku koji nije ni tvoj ni moj, 
sve drugo dobivam prema strogoj potrebi da te često provjerim,
da se snađem u tebi usred trome te noći što se s kraja otvara. 
Ja te dugo ostavljam samu tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto za tijelo gdje te čekam,
a ostalo su ptice i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene i mora
s točnim nebom i lađom koju često nitko od vode ne zna razlučiti.

Tvoje lice od beskrajnog se dana sastoji,
svaki pokret postaje iznenadna mogućnost da te cijelu dohvatim
tu na rubu svijetlosti što se vraća napokon u se, sebi prejaka.
U snu okret tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu obale koje nema, 
a koje more shvaća,
cvijeće se tamo javlja slučajno poput znoja izbuzumljenog sunca i snijega.
Ti u mojim rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja
dok čekam te da dođeš, 
u čijem tijelu stojim?

Luko Paljetak


Dubrovnik

petak, 10. svibnja 2024.

TUŽALJKA

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić


Roč