KAMPANELI

Izmej bárdih ol u válah,
izmej borih po škojima,
vididu se mála mista
s oblačićin lajkêg dima.

Po mistima kampaneli
Povarh kûć su se ustáli
i gledadu po pojima
i po mistu i po váli.

Jedân gleda dól u válu,
Kako ribar kárpi mrìžu,
Ol mornıre dól na brodih,
Ča na jârbol jidra dvižu.

Drugi gleda po dvorima
Málu dicu, ča igráju,
Ol po pojih red težácih,
Ča u foši maškináju...

Pere Ljubić

Poreč

O ČEMU PISATI DANAS

O čemu pisati danas? 
Što slikati u vremenima u kojima nas
svakodnevno salijeće tisuće raznovrsnih slika 
od kojih više gotovo da i ne vidimo stvarnost
ili makar ono što je od te raspukline ostalo? 
Naše su oči umorne, naša su srca tužna,
misli nam se spuštaju niz vrat na pleća,
zato sam toliko volio da mi dodiruješ ramena. 
Koračamo kroz dane bezglavo 
razgrćući strepnje rukama
kao da razmičemo nepregledne
nizove dugih zavjesa. 
Što nam je činiti dok nam se pred očima
urušava sve ono u što smo neupitno vjerovali? 
O čemu pisati danas?
O ljubavi i njezinoj nesmiljenoj snazi?
O ljepotama koje nas proročanski podsjećaju na buduće gubitke?
O Bogu kojem se svakako treba vratiti?
O politici koju bismo željeli voditi?
O ekonomskim rješenjima koja bi svima
omogućila brzo i trajno blagostanje?
O očuvanju prirode koju nezaustavljivo nagrizamo?
O slobodi, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i slozi? 
Treba li se svemu rugati i ismijavati 
ovaj suludi svijet do posljednjeg izdaha? 
Treba li ustrajno slikati dražesne prizore smrti? 
Jesmo li već odživjeli svoju propast 
ili postoji paučinasta nit nade 
za koju se držimo nad ponorom mračne neizvjesnosti? 
Treba li uporno inzistirati na terminologiji, 
smišljati nova imena kojima ćemo precizno nazvati 
sve ovo što nam se događa? 
Treba li se povući u sebe ili bježati izvan sebe, 
skloniti se među ljude kako bismo se donekle zaboravili?
Treba li uvijek iznova propitivati granice medija, 
slike, skulpture, romana ili pjesme? 
O čemu pisati danas i kako uopće pisati danas? 
Kako slikati danas?
Dugo, predano, smireno, uzvišeno, točno?
Ili divlje poput rastrojenog žreca?
Biti prorok, liječnik, klaun ili sebični egocentrik
koji ne preže ni od čega
u pohodu na svojih petnaest minuta slave? 
Govoriti ljudima istinu u oči 
ili ih prihvaćati onakve kakvi jesu?
Uostalom, što je to istina?
I tko su to ljudi? 
Možda je tek, uz nepobitnu izvjesnost fizičkog propadanja,
izvjesna još i činjenica 
da ako se osjećaš usamljeno onda kad si sam, 
osjećat ćeš se usamljeno 
i onda kada budeš s nekim.

Hrvoje Marko Peruzović

OPET ĆE PADATI SNIJEG

A što će biti s nama
Kao da smo godinama spavali
Čekamo novi snijeg

Kao da će mi donijeti spasenje

Možda ću se s novim snijegom probuditi

Ima li ljepšeg buđenja

I neka mi tada novi snijeg

Bude početak novog života

Opet će padati snijeg

I svaka će kuća

Imati novi dimnjak

Tišina bit će posvuda

Šume će prekinuti svoje disanje

Ljudi će stajati

Na zemetenim raskršćima

Kao da ne znaju kud bi sa sobom

A snijeg će padati padati

Možda će s novim snijegom

Neko dijete porasti

No nitko to neće primijetiti

A neko će djetešce

Prvi put vidjeti snijeg

I na saonicama

Njime će ga prvi put provozati

Opet će padati snijeg

I san će zapodjeti bitku s javom

Svaki moj korak

Po nedirnutom snijegu

Bit će nov

Tada neću smjeti zateturati

Hoću li znati tada

Koga ću za tebe pitati

Milan Matić

Solin

ONO ŠTO NE SHVAĆAMO

On i ja nikad se nećemo susresti
A istom te snagom ljubimo
On je tvoja sjeta
Ja sam tvoja radost
Njega udaljava moja buka
Mene udaljava njegova tišina
Poput plime i oseke izmjenjujemo se
Oko tvog života
I nikada nećemo shvatiti
Zašto strepiš tako ljubljena
Dok te okružujemo svojim mijenama

Vlado Gotovac

ZIMSKO JUTRO

Na oknu je procvao
ledeni cvijet,
pahulja nježnih
promatram let.

U krošnji staroj
vjetar je ljut,
u bijelo obučen
obližnji put.

Evo, i Snješko
pored puta,
otresa pahulje
s kaputa…

Stanislav Femenić

Solin

MOJE VELIKO SLOVO

Ti si jedno veliko slovo
u mom životu,
neoprostivo i nedužno,
namjerno i slučajno,
ti si sve.
I noćas ja se odjednom sjetim kiše
koja je pala tog popodneva.
Sjetim se tvojih očiju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i ništa nije stajalo;
druga smjena je radila neumorno,
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruže
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom.
Kiša je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama.
Ti si jedno veliko slovo u mom životu
i samo sam tebe učio
kako se pobjedjuje ravnodušnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopčati tvoju košulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kiša ne prestane.
Ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo večernje tame.
Ti si zvijezda lutajuća
koja mi se seli iz oka u oko.
Pa sjetiš li se kako smo izašli
iz te kiše sretni,
moje veliko slovo

Željko Krznarić

Makarska

TAJANSTVA

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

Tin Ujević

Poreč