Pjevat mi se opet hoće,
Ali ne znam ni sam kako:
Bih li pjevo od veselja,
Pjevajući bih li plako!
Na prozor mi jutros dođe
Bio soko neviđeni,
Kljuje staklo na prozoru,
Dok prokljuje sanak meni:
"Otkud tebi tvrdi sanak,
Da još spavaš, kad su pijetli
Triput zoru već prozvali,
Triput zoru i dan svijetli?
Među zemljom i međ nebom
Tvoja cesta još je duga
Do sjajnoga onog hrama,
Gdje će t' ljuba bit supruga.
O diži se, putuj smjelo!
U hodu te ništ' ne smeta,
Ljubimac si zemlje svoje,
Poznanik si cijelog svijeta.
A krasna je cesta tvoja:
Svuda ravna i jednaka,
Uz nju polja puna cvijeća,
Nad njom nebo bez oblaka."
"Moj sokole, moj anđele!
Sa visosti tvoje zreći
Ti drukčije put moj vidiš,
Neg' po njemu ja hodeći.
Tvom se oku zemlja čini
Zvijezda jasna i okrugla;
Iz daljine ti ne vidiš,
Da je puna jaza, ugla!"
"A ti digni se na krilih
Nad zemaljske neravnosti,
Spuža koj' po zemlji puzi
Mora svaki trn ubosti."
"Ne imam krila ja da letim,
Nit bih ostavit zemlju moga';
Sinak ljubi i zlu majku,
Majka i zla sina svoga."
"Oj pjesniče nesretniče!
Suh si listak ti na gori,
Koj' od sunca nebeskoga
Ne sazrije nego izgori.
Nebo vjetrom uzdiže te,
A zemlja ti letjet ne da;
Među zemljom tako i nebom
Tvoja duša uvijek preda."
Petar Preradović
Solin
