VJERA, UFANJE, LJUBAV

Ko klisura usred sinjeg mora,
Što no smjelo pod oblake siže,
Kano jaki stupac od mramora,
Što ponosno u vis glavu diže:

Tako vjera čusta, pouzdana
Tvrdjava je nikad nepredana,
Oklop tvrdi što ti dušu brani,
Pouzdanjem čvrstim što ju hrani.

A kad svjetskog komešanja vali,
Kad urnebes ovog svieta strasti,
Kada bura hoće da uvali,
I klisuru tvrdu upropasti:

Tad ufanja božanstvenim žarom
Uzplamti nam srce divnim čarom,
Ne prezamo: klisura je jaka,
Ne može je zloba svladat paka!

Pa u milju duše razdragane
Divan cvietak ljubavi nam niče,
Usred tušte misli uzrujane
Iz srca nam rajski poziv kliče:

Vjeruj stalno, vjerom ne okreni,
Ufanja nek stručak se zeleni,
A ljubavi neka žarki plamen
Viel ti grije hladnog svieta kamen!

Franjo Ciraki

Rovinj, Crkva Sv Eufemije

HRISTOVA SLIKA

O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.

Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l’ ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.

A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive – oprost sami, ljubav sama –
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.

Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Silvije Strahimir Kranjčević

Poreč, Eufrazijeva bazilika

U ZORI, NA OCEANU

Uvode je sve, kako poli nas
za to mislin svo jutro na vas;
i brajde, i vrtli, i krovi od hiž,
i jarboli brodi ki su puni mriž,
jutro kad se riba raskrciva
kada zora po pučini pliva.

Po kuverti tuku drivenjaki
i paranak pune sprte diže
raži, moli, lovi, ča riblje lipote
dva dupina našla su se tote,
duge kako telce, na vozić hi vode,
riba već je gori, sada peru brode.

Svi su već na suhen plodi oceana,
finjena je muka jene zimske noći,
ribari široki još te prija dana
na svojen ognjištu grijati se moći.
Ja ću još na rivi jarbole brojiti
po noći, po dnevu vajk prez doma biti.

Mate Balota

Vrsar

ROŽENICE

Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.

Kašu su jili naši stari i brmeč su brstili,
stariće ovsa prodavali da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."

Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Mate Balota

Roč, Istra

POZDRAV UNIMA DOMA

Putuj sada pismo moje u krajeve drage naše
pozdravi mi svu rodbinu i matere, ke se plaše.
Pozdravi mi sve kružere i glavice lipe moje,
pozdravi mi sve vršnjake, ki se sada za nas boje.

Pozdravi mi male doce, i škaljave trudne njive,
i divojke po balkunih, i njihove oči žive.
Pozdravi mi sve kantune i kamenje od gromače,
i zazibaj svaku zipku di kakovo dite plače.

Pozdravi mi sve težake, naše starce i mladiće,
svima reči: pokle zime vajka dojde pramaliće.
Sve je naše priko mora, kadigod su trde ruke,
sve je naše po svoj zemlji, ča ima kakove muke.

Pozdravi mi tihe drage i po pustih stranah pute,
samo kad na njih pomislim, oči mi se već zamute.
Ma kuraja, lipi moji, ne dajte na sebi znati,
da ne gleda tuje oko, kako vaše srce pati.

Mate Balota

Hum, Istra

KOŠULJA

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Zvonimir Golob

Rovinj

SJEĆANJE

Slavi blago veče predjesenjih dana,
Sjedim na klupi. Šturci skriveni u travi.
Nebo krišom skriva svoj ogrtač plavi.
Uvenulo lišće pada žuto s grana.

Sjedim u tišini, sam. Gledam kroz granje,
Gdje zapada sunce, nebo se crveni;
Nevesele misli, potajno, u meni
Počinju da bude daleko sjećanje:

Na toj istoj klupi, gdje sam sjedim sada,
Pričah nekad s tobom...Tad bih dolazio
Često k našoj klupi, i sam odlazio
Od dragoga mjesta, žalostan, polako...

Dani sreće vratit ne će se nikada!
Oni su iščezli sa zemljina lica.
U sjećanju mi živi plava gospojica,
I zaboravit je ne mogu nikako.

Dragutin Tadijanović

Poreč