četvrtak, 15. kolovoza 2024.

HOSANA

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavulji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: “Hosana! – Hosana!-”

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
“Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!-”

Antun Branko Šimić



Visovac - Krka 


srijeda, 14. kolovoza 2024.

HERAKLOVA LUKA

Kamen po sličnosti
mjeri svoje prekomorje

kamen iz velike lomljave
bog u stijeni

uglazbljen kao najjasniji
ulomljen razdan

kamen koji mudro stari
koji zamjenjuje sve bjeline

ispod trajne škripe
Rasohe Rasohe

Jakša Fiamengo


utorak, 13. kolovoza 2024.

PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.


Franjo Ciraki



Solin

nedjelja, 11. kolovoza 2024.

PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović




Split

utorak, 6. kolovoza 2024.

POTOČIĆ

Potočić se spuštao
Niz brežuljak mali,
Pjesmicu mu tihu
Romonili vali.

Romonili pjesmu
Tajnu punu čara,
Tko ju umjet znade,
Nebo mu se stvara.

Uz potočić vrbe
Poniklle su vite,
Leptirice plave
Medj lišćem su skrite.

Grančice se tresu,
Nad potok se viju,
I vodicom bistrom
Lišće svoje miju.

Nad potokom gospe
Leputaju šare,
Nit za drugo išto,
No po igru mare.

Čudno vode kolo,
Lietom se nadlieću,
Počivaju tada
Umorne na cvieću.

U travici cvieće
Umorne ih prima,
Od milinja sladka
Sa glavicom klima.

Pa si tajne sladke
Šapuću i zbore,
Jezikom kim ljudi
Swietski negovore.


Franjo Ciraki


 Solin








ponedjeljak, 15. srpnja 2024.

VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,
brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,
onu što se razmeće nedovršenim vremenom,
što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;
jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,
onih koje su podljednjih stoljeća lovili
na isti  način na koji ribari moje uvale
u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;
plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati
iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi
za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;
pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,
odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina
i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,
gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,
gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;
plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko
epskih sastojaka neispunjena vremena
plove prema navijek izgubljenom sidrištu;
ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme
koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split




nedjelja, 7. srpnja 2024.

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice