SECONDA PRIMAVERA

I slušam hitri šaput…
Kô žamor lišća,
kô meki biserov štropot
u zlatnoj posudi, koju
drhtava ručica nosi…
I slušam oštri smijeh,
što s tvoje usnice pada.
Pa zvoni, ječi,
i siječe vazduh
sa jasnim krikom,
kao kad na kamen pane
od srebra štit…

Proljeće šumi zelenim biljem:
miriše vedri život!
miriše majka zemlja!
miriše mladost tvoja!

Gledam u tvoje oko
kô u ametistan grumen,
u kome blješti
podnevni odsjev,
i neki čudni krijes,
i neki snažni, žestoki bijes…
Oh, modro, kadifno oko,
modro kô beskrajno more,
kô nebo nad morem gore,
u tebi vidim ja
nekakav novi svijet,
nekakav čarobni grad,
gdje uzdižu se burne želje,
kô silni, purpurni hramovi
sa kupulama zlatnim.

Pod njima orgulje moćne
šume mističnom himnom,
u kojoj tvoj kliče glas:
– Ljubim te!
Nekakav čudni grad,
gdje uzdižu se nade poletne,
visoki tornjevi bijeli,
a sa njih brončana zvona
u složnom akordu, slično
tvojemu glasu, ječe:
– Ljubim te!

Proljeće struji kroz mozak bića.
I dršće život,
i dršću čaške cvjetova
vapeći peludni dodir,
i dršće majčica zemlja
pod žarom velikog sunca,
koje joj poljupce zlatne
na plodne pritište grudi…
Pa dršće i tijelo tvoje!

I toplu osjećam ruku.
Oh bijela, mekana ruko,
kroz koju plavetne žile
hrle u tvoje tijelo,
mojim mislima slične,
što traže, da prodru
u tvoje duše otajstvo.
Ah, tvoja mala, mekana ruka,
gle, leži u mojoj,
kô sitna ptičica plaha.
Ja slušam kucaj pulza
i ćutim tečaj krvi.
A kucaj mi se onaj
silni pričinja udar
nekoga moćnog božanstva,
koje na ogromnom
nakovnju udesa
sreću napravlja moju.

A onaj tečaj krvi
kô burna silovita rijeka,
što sobom mene nosi,
i moje tijelo,
i moj duh,
sa svima nervima mojim,
i svim željama mojim,
u pučinu radosti,
u pučinu života,
koja granica nema
i koja nema dna.

Proljeće kipi
kroz žubor voda,
kroz sok od lozja,
kroz uzdah duša.
Ja ćutim uzdah tvoj
na snažnom crvenilu,
na krvnom žaru
usana tvojih.
A mojom krvlju
proljeće novo kipi:
i muti misli moje,
i suši grlo moje
i goni srce moje.

O žarke makovlje usne!
Na onaj purpurni slične
okrajak zapadnog neba,
u koji se utapa
velika, plamena sunčana luč.
O rujne, skerletne usne!
Ja spuštam na vas uzdah svoj
i u vaš purpurni žar
svoju uronjujem dušu,
što gori divlje, kô ona
velika, plamena sunčana luč.

Milan Begović

Makarska

PJESMA ČOVJEKA S TAJNOM

                                                   Niki Miličeviću

To ne zna nitko
I nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice
(Misle da se meni žuri)
O to bjegstvo
O to vrijeme
Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?
Zar će uvijek moj Bog mene plahu zvijerku ganjati?
Moj Bog nije lovac koji strijelja
On se igra

Moja vječna nemoć
Božja igra
Ništa
Prkos svija glavu ponizno

Idu moji prijatelji
Izdaleka za njih stvaram lice
Posmijeh
Sretna ruka stišće sretnu ruku

Radost jedne moje duše
Ja imadem bezbroj lica
Ja imadem bezbroj duša
Za svakog po jedno lice i po jednu dušu
Tuđa moja lica
Tuđe moje duše
Moje lice nitko nije vidio od ljudi
Moje lice čudno bez oblika
Moja duša stoji gola samo ispred Boga
Moja duša što se previja i divlje dreči.

Antun Branko Šimić

Plitvice

UTJEHA

Zašto me gledaš tvrda hridi moja
kroz tamne rupe zarašćene vr’jesom?
Jel’ to pogled, što sred muklog boja
nečasnih dneva vidjeh planut kr’jesom?

sunčane zrake, kanda mač zablista?
Ti znaš da ljubim tvoje skute blage
i puste gaje kuda lovor lista,
i kam, i bor, i prah te zemlje drage

što vihar nosi, jer ga plač ne kvasi! –
Zar da san Slobode još ti ne da spati? –
Ah! zbori, viči, psuj, iščupaj vlasi,

z groznog čela, al’ vjeđe sklopi, da ti,
Edipe stari, bol ne gatam veći!…
– “Ne žali mene, sl’jep sam!” – Kam zaječi.

Ivo Vojnović

Makarska

NIŽI RAZLOZI

Dva se jarca susrela na brvi,
pa svijet gleda: koji će prijeći prvi?
Ali jarci još na brvnu stoje,
jer se oba - hladne vode boje...

Gustav Krklec

Plitvice

 

SRAMOTA NA VAS!

Sramota na vas! što vas nosi svijet,
Kô zelen vlat što nosi crni snijet,
I kužeć’ zdravi čovječanstva sok,
Besposličite sav svoj zemski rok.

Sramota na vas! štono mijeh si svoj
Napunjujete uz tuđ teški znoj,
I gluhi jeste za sav ljudstva jad,
Tek gladeć’ trbuh, kad se vapi: “Glad!”

Sramota na vas! kojim’ bludni vid
Ne želi vidjet’, što je sram i stid,
Za jednog dana prolaznu tek slast
Gubite cio život, sreću, čast.

Sramota na vas! kojim’ zlata broj
Tek mjerilom je, vrijedi l’ čovjek koj’,
Vi, kojim ne zna razbor leden, suh,
Što važe srce, krijepost, um i duh.

Sramota na vas! kojim’ nagon tašt
Pa svakom vjetru okreće si plašt,
Kîm’ moć i sila jedini je bog,
Što ne imate mrve bivstva svog.

Sramota na vas! kojim’ podla grud
Ne gramzi pitat’, što je pravda, sud,
Što zlatom krivdi tražite si lijek,
Na krivdu mameć’ slabog suca rijek.

Sramota na vas! kojim’ zavičaj
Ne vrijedi više, nego paši kraj,
Kîm’ nije više divni, rodni dom,
Neg’ somu voda, gdje i pliva som.

Sramota na vas! kojim’ narod svoj
Tek slučajni je sličnih ljudi broj;
Vas, kojim pamet jedva išta zna,
Neg’ jezikom si svojim reći: Ja!

Sramota na vas! Kada narav vam
Sva nije nego bilje, zvijer i kam,
Šareno neg’ i meko, tvrdo tlo,
Što slijepi slučaj tek ga natrpô.

Sramota na vas! kojim’ dlijeto, kist,
Pjesnika zanos, glazbe suglas čist,
Sve prirode i umjetnosti pir –
Luđaka tek je besposlenih hir.

Sramota na vas! kukavice vi,
Prevrtljive ste lutke redom svi,
Od mesa, krvi pusti podli zglob,
A srce kamen, duh vam jeste rob.

Sramota na vas! Minuo vam glas,
Tek zvjerski san vam bio život vas;
Preživanje bje cijelog žića čin,
Ni jedan od vas ne bje ljudski sin!

August Šenoa

Zagreb

TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE

Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –

Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –

Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –

Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.

Milan Begović

Split

BALADA

O, žari se, žari
roža kak oblak,
gda sunce zahaja
i vleče se mrak.

A vu groblju tiho
dremlje grob i križ:
“- Zakaj se ne žariš,
roža, ne svetliš?

“Črlen si je venec,
čisto črlen splel,
na glavu ga spustil,
na lasi ga del.

“Jenu rožu ftrgal,
meni ju je dal,
je glavu naslonil,
je stiha zaspal”.

Vlečeju se mraki,
stoji križek plah,
k mami se naheril,
morti ga je strah?!…

Zakaj mama prosi
drobni negov cvet,
ne bu se ražarel –
mrtev je i bled…

Ali ni se vmekla,
vetrek ju hladi.
Cvetek je zadrhtal:
da mu vmrla ni?!…

Ivan Goran Kovačić

Solin - Split