BAROKNA ČESMA

Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče

poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika

teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći

kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša

da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću

da trg pred katedralom učini prostranijim

teče voda a i ja već pomalo

poput pjevica postajem cvrkutav

pun otvorenog makarskog protjecanja

pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda

kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika

stojimo stoici neosjetljivi na mijene

ništa ne mislim ništa me ne zanima

zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su

navikli prolaziti samo prolaziti

koji u tomu vide umanjene svoje prolaske

stojim i ništa me ne ometa u stajanju

pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.

mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.

previše glasan da bih ga razumio

ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora

nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice

osjećam u nosnicama jak miris mora

osjećam čitav dan u zraku i vodi

odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla 

osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam

da znam čemu pripadam

i da se tome više nema što dodati

Jakša Fiamengo

Makarska

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem

bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno

poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor

probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te

voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-

đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao

topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.

Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz

ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče

ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim

je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez

narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena

sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina

iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,

a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.

Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove

pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.

Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa

uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na

oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena

odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,

preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno

je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali

oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću

s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem

hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na

vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti

odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom

povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo

potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

Ivan Rogić Nehajev

Vukovar

DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice

DJETINJSTVO MOJE

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Kamen i more, galebova krik, 
Osmijeh na licu
Najljepši od svih.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
U nama dugo ostavlja svoj trag,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Prošlo je davno, pust je kućni prag.

Isto je more, iste su škure,
Al' sad su druga djeca ispod balature.
Kamo to plove lađe, mornari,
I ja ću poći kad zgasne se trag.

Sve to još nosim u srcu svom
Otac i mater napustili su dom,
Stojim sam na goloj stijeni,
More se pjeni, more se pjeni.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Često se vrati kad je Mjesec pun,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Slušam u tami kao mora šum

Željko Sabol

Trogir

VOLIM TE BUDALO MALA

Ljutiš se bez veze
brinu te sitnice
tako često imaš
zamišljeno lice
 
Ljutiš se bez veze
i iz čista mira,
kriv ti je telefon,
radio što svira.
 
Ljutiš se bez veze
pravi razlog nemaš
kad bi ja u društvo
ti se kući spremaš
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Volim te budalo mala
kad bi samo, samo znala
nije ovo igra, šala
volim te, budalo mala
 
Ljutiš se bez veze
okrećeš mi leđa
ponekad pred svima
moj te pogled vrijeđa
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Željko Sabol

Split

ČUJEMO SE, VIDIMO SE

Koliko već dana
sjedim pokraj knjige
uvijek iste strepnje
uvijek iste brige

Ti me zoveš
pitaš što se sa mnom zbiva
budi malo strpljiv
ništa nisam kriva

 Sve će opet biti
dobro i u redu
ne mogu u utorak
ali mogla bi u srijedu

Oko mene skripta
formule, papiri
gdje je sada tvoj pogled
da me malo smiri

Čujemo se, vidimo se
kad vremena bude
izaći bih i ja htjela
u grad među ljude

Čujemo se vidimo se
još će biti dana
kad se svega toga riješim
javit ću se sama

Željko Sabol

Split