ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi, 
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava 
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom 

Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona — hodeći —
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Dobriša Cesarić

Solin

ŽELJE

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neùmitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pògleda.

Dobriša Cesarić

Makarska

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

Dobriša Cesarić

Makarska

SJENE

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljanâ...
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana...

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa —
A mrežom se ljulja i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena —
Ljulja se, pljuska, razilazi

Na zlaćanih valih pjena...

Vladimir Vidrić

Makarska

PERUN

Na travnom brijegu, nad sedam vodâ

Gromovnik Perun vlada,

Lagano drijema i žezlo spušta

I sijeda mu glava pada.

Naoko njega vjetrovi lijeću,

Nestašna djeca neba,

Radnici božji što zemlju kite

I zemljici donose hljeba.

S njima on starac vodi zbore,

I pita što nose s vodâ,

Što nose s lugova, što nose s dola,

Od milog mu slavskog roda.

A oni lete i biju krili

Naoko starca Peruna,

I bacaju voće i zlatno klasje

Na podnožje njegova truna.

I leteć viču: Pomiluj, bože!

Kamene čaše kruže!

Odjekuju polja! Tvoj narod se gosti —

A goste djevojke služe.

Vladimir Vidrić

Perunika

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

Dubrovnik