DA BIH REKAO ŠTO ŽELIM

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.

Zvonimir Golob

Podstrana- Split

KOLIKO ZLO JE

                                               "Jak dobrze Moge zbierać"
                                                                         Rozewicz

Koliko zlo je. Ne mogu naći
jagoda u tvojoj šumi.
Mislio sam, moje su
sve tvoje jagode.

Koliko zlo je. Ne mogu leći
u sjenu tvoje krošnje.
Mislio sam, za me
još ima sjene.

Koliko zlo je. Noć je
i san ne dolazi.
Mislio sam, za me
još ima snova.

Koliko zlo je. Jesen je,
a led na oknima.
Mislio sam, živjet će
to što već u tebi umire.

Koliko zlo je. Bez tebe
kako mi srce udara.
A mislila si odavno
da srca nemam.

Zvonimir Golob

 

Solin
 

NA GROBLJU

Stoje križi mnogih milih,
A sunce ih zlati zgora –
O, kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Eto onaj ispod vrbe
Baš do trave nagnuo se;
I drugi se s tija grbe
Kao da su željni rose.

Dobri bi ih ljudi dašto
Uspravili prema nebu;
Ali svak se pita: zašto
Bunit mrtve’ još u grobu?

I ja mislim, da pod svima
Jednako se slatko sniva –
Ta životna slatka rima
Za grobom se svuda skriva.

Zato mi se svaki mili,
Kad ga sunce zlati zgora –
O kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Đuro Arnold 

 

 Šibenik
 

KONOBA

Stara kotlenka visi ispod grede
šešula do nje
i jedna debela komoštra
u kantunu teška meška
jedna žarna i lakovnica
čarna parsura mizarola kamenica
makina od polivanja i graničnik
za vadit karantilić i dvi motike
maškin i kosirača
četare potkove od tovara
ruzinova svića do uja
starinska špiritjera
I to je sve ča je ostalo
Finila fera


Jure Franičević Pločar 

 

Solin
 

TIHA JESEN, KRILO JESENICE

Tiha jesen, Krilo Jesenice,
mandrać s nekim davnim trabakulima,
Otac Duje i Marija Pomoćnica.
U moru su svi što ih je more odnijelo.
Kud plovimo, brod nam na valu drže
njihove duše.

Nikica Petrak

 

 

Krilo Jesenice

 

DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME

Možda je došlo vrijeme
kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve
napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.

Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda.

 

Slavko Mihalić 

 

Kaštel Gomilica
 

TVOJ DIO ZRAKA

 

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

 

Zvonimir Golob 

 

Biograd na Moru