SVE ČA JE ŽIVO

Sve živo osim čovika
žive bez malicje
i vajalo bi čagod naučit
i od tičic
i od kun
i od guj
i od borih i od maslin
vajalo bi makar digod
makar malo
živit poput muhe
oli buhe
oli gudeja oli smrdeja
I bilo bi manje straha
i od neba i od greba
i manje bi se čovik oziro
i lašnje bi živi
i lašnje bi umiro

Jure Franičević Pločar

Solin

GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica.
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena.
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate?

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve.
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni?

Draguljari, možete li napraviti
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć?

Vesna Parun

Wattens - Swarovski museum

 

O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice...
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.

Joža Prudeus 

blizu Sjevernog Velebita

MOJA JE ČEŽNJA BEZIMENA

Moja je čežnja bezimena. Titan
u beskrajnosti svojoj i u moći.
Ekvinocij u tmurnoj, tamnoj noći,
kroz koju bjesni vjetar nedohitan.
Moja je čežnja bezimena. Sitan,
dragocijen biser, koji u samoći
mog srca leži. U svojoj čistoći
neoskvrnut, od ljudi neispitan.
Moja je čežnja bezimena. Varka
i bol i milje. Časom mač i plamen,
a časom čedna ruka ubogarka.
Sad opire se kao vranac mamen,
sad podaje se kô na drumu žena:
moja je čežnja bezimena…

Milan Begović 

Solin- proljetni ekvinocij

TOPOI

Otrcan život, opće mjesto.
Ono što se ne otme do jednog i nedjeljivog.
Vani je proljeće,
samo ga jedanput pluća dišu.
Savio se jablan,
više se neće svinuti tako.
Pod prozorima prolazi čovjek,
zakopan kao stara kutija s draguljima.
Ni sam ne zna da je takav.
Sunce se, dijete u vodi, pljuska zrakom i oblacima,
i kao uvijek u povijesti, netko smjera zlo,
poduprt snagom općeg mjesta.

Nikica Petrak

Solin

BIH DA SE

Bih da se oslobodim tuđih riječi koje su
            mora u mojem krugu
Bih da se razvrstam da lakše otkrijem
            neprijatelja
Sad je to moj stišani hod
Sada prigušen glas

Bih da se odmeđim, da se raspupam
            po zakonu svojih žila
Bih da se potopim (na površini plutaju
            lake tuđe stvari)
A smrt je zastor očima
Da se napokon okrenu u sebe

Da se razvučem - ne bojim se da ću
            prsnuti
Nego ću napokon udahnut koliko to
            moja pluća mogu
Bih da se očistim da bi prljavština na meni
            bila mojega podrijetla
Opasna poput truleži kloaka, meni melem
            skoroga spasenja

Slavko Mihalić 

Čiovo

GODIŠNJA DOBA

Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.

Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada  ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.

Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.

Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.

Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.

Prošle su stotine godina.

U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.

Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.

Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.

Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.

Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.

Delimir Rešicki 

Zagreb