PRODUŽENI SVIJET

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević 

Zagreb

 

MJESECA JANUARA

Zabliještit će mi oči jutrošnja bjelina
i opit će me ovi bistri glasi što ih odsvud čujem
O lice vjetar udari

Niz brijeg
dvanaest se djevojaka sanjka
Vjetar smijeh raznese na sve strane

Antun Gustav Matoš 

Kupres

 

IMA KOD NAS, BRATE, NOVINARA

Ima kod nas, brate, novinara
Kojim nema u Europi para.
Tako Šlegel, nekad teologom,
Zamijenivši crnu rizu s togom
Tagblattove uvodnike piše
Rigorizmom, kakvog nema više.
Engleska mu u Australiji smeta,
On zna tajne svjetskih kabineta,
Turska mu je davno već na putu,
On opasnost dugo gleda žutu,
On zna cilje raznih pretendenta
Crnijeh i bijelih kontinenta,
Kad je mutno, reć će da je vedro
Jer je mrtav pokojni don Pedro.
Ozbiljan kad piše kao Hegel,
Neozbiljan vele da je Šlegel,
Rođen da mu naslijeđene rente
Nose teške godišnje procente.
Kada nismo već milionari,
Pošteni smo, braćo, novinari,
Ni to nije posljednji artikl,
Naročito - kad je lajbartikl,
Tek - ozbiljan Toni možda nije,
Jer se često ex privata smije.

Drugi uvodničar, neki frater
Bio je ko Šlegel nekad pater
Pa i sada misu služi često,
Crnorizac nije biti presto.
Kao paž se Cherubinom kaže,
Ako njegov krsni list ne laže.
Neki ga fra Buldog krste zlobno,
Jer mu maska ima lice kobno,
Al usuprot tome neku damu
Viđaju u Talijinom hramu,
Novinarsku kartu daje kojoj
Kao dobroj gazdarici svojoj.
Cherubin bo kućicu je steko,
Hausbesitzer da je, ne bi reko
Kada ide ulicom ko buldog,
Mrki vuk narečeni fra Buldog.

Doktor Dežman sušičave liječi
I ne piše u Obzoru ni riječi,
Nekada je piso Protiv struje
Bezuspješno, zasad drugo snuje.
Kako nije postao županom,
Nosio se dugo s aeroplanom,
Pa napokon kad ga izmislio
Njegov plan već izumljen je bio.

Kako novine se danas plijene
Mogli bi zaplijeniti i mene.
Zato preć ću preko Srećka Zindla
Koj se sriče tek na rimu "ksindla",
Preć ću preko Mocnaja i Cmoka,
Brozovića, Breznića i šmoka
Radujuć se što za novinara
Državni se fiškal mnogo stara.

Antun Gustav Matoš

Podstrana- Split

BOŽIĆNA NOĆ

Mjesec
zagrlio zvijezde
i tiho diše,
u naručju neba
zemlja se niše.

U Betlehemu u štalici
Josip zanesen šuti,
svaki Božji stvor
čudo veliko sluti.

Uz jasle Marija
pjeva i nina
svoga i Božjeg sina.
Kravica i volić
k jaslicama su prišli,
anđeli s neba
na štalicu su sišli.

I kralj i pastir
Bogu darove nosi,
na zemlju ljubav
i mir Božji rosi.

Tin Kolumbić

Split

POZIV DRAGOM ISUSU

O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš uči.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop 

Šibenik

PET STABALA

Treba ih dvanaest i više da drvored bude.

Svejedno, pet stabala nadvisuju ljude.
Oni ih ne vide, a mene čude
neobična djeca grude.
Često je za me dan: pod njima proći.

Što su mi dali? ni hlada, ni ptičja gnijezda,
ni slasti penjanja, a više ni jasnu sliku.
Svejedno: pet njih, sazviježđe jasnije od zvijezda,
pet stabala, naočit pečat krajoliku.

Možda će samo stabla ostati od nekih živih mjesta?
O da! ima ih što nad grobnicama traju.
Istovjetna kraj ulica i povrh pustih cesta.
Pet stabala besmrtnih u bezimenom kraju.

Kadgod smo samo pomiješali sjenu,
radije su mi samo odmarala oči.
Svijet je na lišću odljuštio mrenu.
Pet krošanja, više no zapis na ploči.

Onaj, koji ih je osovio, znam da je bio pjesnik,
no nije umio reći sve u riječi i kamenu.
Ljubeći buduća stabla, za nerođene vjesnik,
zavještao je: djeco, pogodite im namjenu!

Vidite, koliko će mijenjati zemljopisne karte!
Stršiti nad sitnim vrtnim kaligramima!
Savladati snježne marte,
biti u orijaška proljeća samima!

Kako je teško ostaviti riječ za vrijeme
i najmanji znak i zapis o duši!
U kisiku se stabla kupaju, žive kao živo sjeme,
podno njih sve se duši i suši.

Pet stabala! Tabla vrijednosti: znaš li cijenu
hrpi kamenja i komadima drva?
Ona ne venu, a ja vidim kroz stijenu
mogilu, prag, klupu i sto bez mrva.

A ja vidim žive kuće i brodove u daskama,
i gusle i violinu.
No u stablu bogatije vidim: duše što ne ginu.
I vidim više no duše pod maskama.
Međusobne uspomene onih što se ne poznaju,
neznanačke ruke što se kroz vrijeme stežu:
oni prošli što za nas ne mogu da doznaju
ovdje me u mir i u sklad rastresena vežu.

Pet stabala! Kako ih reći? Nametnuti im imena?
To je naših pet glasova bez moći grla!
Pet stabala! Ja sam pao! A nadživjela su vremena,
i kao da uskrsava dah ta kob neumrla.

Tu malena aleja stvara aveniju,
a nije ni drvored ni šetališna šala.
Životne limfe ispod kore biju:
ja sam pao. Uskrsnut će me, spomen, pet stabala!

Tin Ujević 

Solin

 

A POTOM,

bit ćemo surovo radosni. Nitko nam ništa ne može.
Mi ćemo pobiti sve: tko ima tu neke zapreke,
nije za ovaj svijet. Kakvi tata i mama,
kakva djeca, more i planina. Tko ne jede,
bit će pojeden, prožvakat ćemo ga
dok si rekao keks.

Strašno se svijet dijeli na dvoje.
Tko zna, još zaziva tišinu.
Tko ne zna, žudno se pridružuje
golemom kaosu u kom je sve
već unaprijed raspoređeno.

I dalje dugo čekam jesen, a jesen davno prošla,
sve jabuke su već smežurane, dunjo moja,
nije me strah ni čekanja ni zime,
nije me strah duboke studeni svemira,

nego me raspinje
to što ne znam ništa,

slika svjetlosti do koje se
iz mojih čizama više ne može prijeći prag

u neki drugi san za tebe, stvarniji od stvarnosti.

Nikica Petrak

 Plitvice