NA SEOSKOM GROBLJU

Do križa križ – a svi u okrug nijemi,
Ni s kojeg da bi samo slovo sjalo –
A ipak plijen, što ovdje smrt ga spremi,
Svoj časni izvi vijek uz plug i ralo.

Il nisu l’ možda vrijedni uspomene,
Života povijest što si plugom pišu,
A samo oni treba da se cijene,
Što gospodsku si mater milo sišu?!

Taštino zemska, s prezira mi sveni,
U grobu da se ne razgnjeve pređi!
Ja vas pozdravljam, moji bezimeni,
Na ovoj tihoj dvaju svijeta međi!

Ja vas pozdravljam – i do tala svetih
Svoj klobuk skidam ko u ime duga;
A misao mi kroz molitvu leti,
Da svega plemstva stup je – plemstvo pluga.

Đuro Arnold 

Šibenska Zagora

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

Vesna Parun 

Split

STARA MASLINA

Stara maslino moja
zeleno jidro ditinstva
ni već naših mladih pisam
ni svitlosti
u očima
ni u barstima
Život izgarčen
u gropima
žeže u duši
i u kostima


Jure Franičević Pločar

Solin

U OVOM ČASU

ima stvari, ima ih takvih
koje te neće obići. Prva:
nemoj sada, pod jesen, kad se sve
skuplja u sebe, htjeti osvajati širinu.
Ona se otvara sama: znaš kako je
kad se digne magla i rasvijetle se
brda na obzoru i put na jugu k moru.
To je sad drugima.

Zatim, preostaje ti samo tvar,
a ona trune. Sve je sada
tako omeđeno i življenje je
samo tvoj ograđeni dijelić zemlje.
Vrt je kao i grob, oba se obrađuju, oba niču.

I naposljetku predaj se, budi predan.
Predanost ima dubinu i visinu.
Sjeti se onoga koji je rekao:"Hvala nebu,
sve je izgubljeno!" Ne grabi, doći će ti tvoje,
a to će onda biti samo što ti pripada.

O ljubavi što nikad nisi, uvijek jesi,
drevni zazive upućen beskraju
držim tek smrtnu ruku a dotiče me duh,
i sve što se trpilo postaje zemaljskom snagom;
tko bi rekao da i nakon kraja ima kraj:
tebe još čekaju tajne. 


Nikica Petrak

Slatina- Čiovo

PROROK U NAŠEM VRTU

Vjeruj mi
ovdje između sasušenih palmi
ovaj će život jednoga dana postati
lijepo bistro oko
tek u našem zajedničkom vrtu
Stojimo dakle, kao oni s kojih su se
uzvijale duboke misli
s kojih su suze popadale u gorku juhu
Vjeruj mi
Oblikovao sam ovo brdo
izdubio ovu dolinu
i izazvao divljenje tisućljetne šume
U tom trenutku jedan je klokot
iskočio iz kamena
i postao izvor. Zauvijek
I sad
kako će pobijediti ovaj lijepi san
koji se upravo razgrće i u sebi plaminja
kada uz njeg stoji cijeli ovaj
uzdrmani svijet
i u njemu najljepši dijelovi naših želja
lijepih lijeha
za kojima se kugla zemaljska okreće
U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo
u odmicanju s nama
i Jure i Hase i Stipe i Pavle
Pri pomisli na mrtve
puštam ih da narastu
zatvoren i izgreben iako
riječi kao riječi, jednom izgovorene
ne obaziru se više
odoše za svojom dobrotom

Sead Begović 

Postrana - Split

 

POZNATA NEZNANKA

Za jablanima, punim zimzelena,
U hrvatskom su kraju bijeli dvorovi;
Tu sama snatri plemenita žena,
Kad cvatu lipe i dišu borovi.

Uz pali oltar grčkih uspomena
U njenoj duši plaču sveti horovi,
A mjesec misli da je zaljubljena,
Jer čezne kako čeznu viši stvorovi.

Od malijeh je vazda gledam nogu
I klanjam joj se, kao drugi Bogu,
No naslikat je nikad znao ne bih.

Tek slutnjom glasa i slatkog profila
Ja primih od nje labudova krila
Što nose pean, zvijezdo Venus, k tebi!

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - I.Meštrović: "Žena"

 

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.

Danijel Dragojević 

Split