MLADIĆ U DOLINI

Rumenkasto sunce posljednje zrake baca
Na bregove, doline i vinograde modre.
Nebo i zlatne zvijezde nesretne duše bodre.
Noć u crnom ogrtaču neosjetno koraca.

U tihom vinogradu miriše grožđe zrelo,
A slatki njegov miris, opojnom sličan vinu,
Nečujno struji s brijega mladiću u dolinu.

Mladić u dolu sanja, Lice mu neveselo.
Mladića tuga mori. O, gdje je radosti vrelo?
Mladić pun boli gleda, izgubljen, u daljinu.

Rumenkasto je sunce zadnji pozdrav slalo
Na tešku, umornu zemlju, na rodne vinograde,
Tko će uliti radost u tužne duše mlade?
Noć zemlju prekri, plava. Zviježđe zatreptalo.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

ZVIJEZDE

I onda Ezekijel
nakon što kola nestadoše na usijanome nebu
odjednom osjeti u srcu
taj strašni bezdan
tu gustu crnu jamu
koja se širila nevjerojatnom brziniom
i gutala tolike
sve još vidljive
i nevidljive zvijezde

I vidje tada noć
kako osta bez neba
i primi se rukom za prsa
i pade ničice
na zemlju
koja je još dugo podrhtavala
od kucaja njegova srca

Delimir Rešicki

Zagreb

PRILOŠKE OZNAKE

Odjednom sam svoje doživljaje
vidio samo kao riječi. Nekoć
davno napisane pjesme govorile
su o svojim iskustvima. Tuga,
ljepota, banalnost i uzvišenost.
Koliko riječi, koliko mučne
privrženosti. Potpuno proizvoljni
znakovi interpunkcije stvaraju koristan
prostor u koji se uvijek može
posegnuti. Pouzdane zalihe
obrću trenutak gorčine
u umornu ravnodušnost.
Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg
glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja.
To si ti. Mi, vi, neki –
čije otkucaje jedva da je
moguće pamtiti.
Ispod vjeđa nepoznati se pejzaži
pojavljuju kao simboli.
Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom,
izdvajam na uobičajena mjesta.
Tako nekako trajemo.
Ne znam već. Ne znam.
Ionako smo postali tek pojedinost.

Zvonko Maković 

Zagreb

 

AKO SE IKADA VRATIM

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

Vladimir Nazor 

Heidelberg

IDEALI

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, –
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…

Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!

Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!

A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!

Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!

Silvije Strahimir Kranjčević 

Šibenik

DOLAZAK HRVATA

1.
Naprijed rode, naprijed žurno,
Druga slijedi drug,
Kroz avarsko kolo burno
Tam’ na topli jug!
Sa planinâ, sa Karpatâ
Brije sjever ljut,
Naprijed, sinci oj Hrvatâ,
K jugu ide put!

2.
Bozi naši, bozi stari,
Novi krijes se vama žari!
U tom novom zavičaju
Dođe Hrvat svome kraju:
Nađe polja, nađe gore,
Nađe lozu, nađe more;
Dođe zora, dođe dan,
Hrvat našô sebi stan,
Blažen ovaj krasni kraj,
Tu si nađe Hrvat raj!!
Tmina minu, danak sinu,
Blago tebi, sinu moj!
Gledaj dalje u daljinu:
Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj!
Slijedi, sinko, zakon Boži,
Dug bijaše jad i vaj;
Naprijed, rode, žrtve složi:
Bog ti dade krasan kraj!

3.
Tu si, rode, raspni šator,
Na taj sveti brijeg,
A nad njime – vragu zator –
Svoj mi diži stijeg!
Ovo ti je sveta brazda,
Što ti dade kob,
Hrvatska nek’ bude vazda –
Budi zipka, grob.

4.
Tu ti bolja cvate nada,
Cvate sreća, mir,
Tu sloboda neka vlada,
Prave sreće pir.
Zdravo da si, novi dome,
Dome divan, drag,
Hrvat sad je svoj na svome,
Neka dođe vrag!

5.
Gledajte mi, braćo, širom
Valovi se zlatni dižu,
Proljetnijem pod tim mirom
Gradovi se bijeli nižu.
Zelen bujna svuda niče,
Živo srce glasno kliče:
Tu nam slast i kruna, slava,
Hrvatska tu stoji prava!
Slavni rode, tude vladaj,
Dok je svijeta, traj!
Svaki zlobnik ljuti padaj,
Koj’ ti muti raj!

6.
Nek’ se vije stijeg visoko,
Vragu nosi grom,
Širio se na široko
Hrvatski nam dom!


August Šenoa

Šibenik - Juraj Dalmatinac, graditelj Katedrale

MJESECA SRPNJA

Starinski orah, te polako sane,
Kô bonik, duge nadvio je grane
Nad žut i sivkast krov poniske kuće.
U zraku dah. To slazi podne vruće
Sa blizih brda – il diše murva zrela,
Što granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrčak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su kraće sjene.

Pred kućom sjedi seka i na platnu
Vez sitan veze: veze pticu zlatnu,
Mesliđen, kovilje, sve cvijeće drago –
Gli, čini se da cvate i diše blago.
I dok se sunčan val na pendžer sliva
Duž sobe, baka ukraj suđa sniva,
Po stolu leže mirno vlasi sijede,
Tek ruka još se miče, kô da prede.

Antun Branko Šimić 

Solin