BLISTANJE

Malo moje more, zasićeno Bogom,
Sliko sa zvonika, lelujavi brode,
Što sa neba nježne preslikavaš vode
I mekoću daješ mom životu strogom.

Malo moje more, pamćena tišino,
Usječena u me ko u živu stijenu,
Što mi život pružaš i kad nudiš pjenu,
Što sjaš iz plićina i pališ ko vino.

Malo moje more, nasukano u me,
Maslinasta krvi, tirkizni kristalu,
Što si odjek plime i glasanje šume.

Malo moje more, prostro po žalu,
Nevažno je s vjetrom plesti naše niti,
Važno je samo blistati i biti.

Jakša Fiamengo

Trogir

ŽARA

od početka 

godinama tisućljeća

pretvaramo

JEZIK U PISMO

je                smo

    je        smo

JESMO

ssssssssssssss

Jakša Fiamengo

Trogir

PRSTEN

Zamisli me malo i u onome što nisam
gdje sam samo riječ od koje i ne mora sve početi
gdje sam izabran da me vidi i tvoja dobrota
učini me da raspolažem izmjenom sustava
onih od dvije vrste bdijenja, od trajanja i od stajanja,
u kojima sam srastao sa svim poznatim znacima
učini da se raspečate sve šutnje
najposlije pomiješaj me s dječjim cvrkutom
jasnim na mjestima gdje samo misliš da jesam
i gdje ti se čini da mi navijek valja biti


Jakša Fiamengo

Split

  

SIESTA

Pod odrinom knjiga, lelujavi zmorac,
Popodnevne misli i ljeto u svemu
- Valja nam se pustit danovnome drijemu
Ko Marul i ini. I uživat dvorac.

Vlastelinski, skladni. I ribnjak, da mogu
Ulovitu kakvu metaforu čitku
I uz pah s gradela vinskom se užitku
prepustiti posve. Reći: Hvala Bogu.

Ljeto je baš posvud, zagrlilo polja,
Dok pod nogom more s plićakom glagolja
Pjesmotvore drevne, bez vjetra i ćuha.

Pod odrinom knjiga, veleumni versi.
I šetnje. I riječi: Knjigo moja, zvijer si,
Puknut će mi glava od tvog rajskog kruha!

Jakša Fiamengo

Split

RADOST, RADOST

Donosim ti radost, za okrijepu i za
bol - donosim ti posuđe koje spava,
cvijeće koje će te poljubiti - donosim ti
razgovor o lijepom danu, o šetnji i o
razgledanju lijepih mjesta, donosim ti
radost naprosto - radost je najveći
darovatelj koji me poklanja i čuva
I ako se u osmjehu zadovoljnih skriješ,
ako se u suznoj postelji budeš osvrtala,
radost će te pronaći i ukrasiti tvoje
usne, počastiti tvoje ruke, usnuti
tvoje oči - radost  je najveća radost
kojom te mogu uznemiriti, donosim ti je
i budi lijepa s njom


Jakša Fiamengo

Split

  

POPODNEVNI INTERMEZZO

Dosadi tako u takvim tišinama
ta tupa obamrlost najbližih mojih
zaspalo popodne sa svojim zracima
to jedva čujno pomicanje sata
i ona po svemu nejasna nemoć dirke
da u rasporedu glasovira sama od sebe
                                                       izvuče
jedan makar nesiguran glas
ta nemoć koja je nad svime i koja priječi
da u nekoj cijevi voda slobodno poteče
da se razgrne težina zavjese nad danom
da se bar neki posve slučajni pokret
                                                    nasluti
u svemu ovome

Ništa
bonaca u čaši vode
cvijet u antičkoj vazi do daljnjega
izvan svoje moći i potpuno
odsječen od svoga rasta
Ah te blizine, blizine
gotovo da ih se rukom može doseći
gotovo da ih se sluhom može obuhvatiti
gotovo da i ne znaju kamo uzmiču

Ovdje
među ovim tišinama
koje po sebi i nisu toliko strašne
koliko je nesnosno ono što iza sebe
                                                 ostavljaju
opet smo puni praštanja, opet na samom početku
kao da se pitamo zbog i radi čega u ovom
                                                               času
sve stvari oko sebe u vlastitu nemoć
                                                     okupljamo
namjesto da se sami već jednom odlučimo
čitavo to prokleto ustrojstvo umočiti u
                                                     umivaonik
oživit ga s one strane svježine i drugdje
gdje se za to nađe dobra prilika
jer prokleto je mnogo važno upravo to:
učiniti konačno taj pokret nakon kojeg
drugim ćemo se očima gledati
i u prvu razmetljivost koja nam se poda
slobodno se moći uputiti

Jakša Fiamengo

Split

KORABLJICA

Domaćim je ognjem rastjerana zima,
Versima haruacchim Marula i družbe,
Gjore, Marin, Gjivo od iste su službe
- O sretan je jezik što ih takve ima!

Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
- O sretan je jezik što ih slovom ljubi!

K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Botić s vilom pjeva sred baštinskog plova
- O sretan je jezik što mu slavu nižu!

Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
- O sretan je jezik što u njima zvoni!

Jakša Fiamengo

Split