utorak, 10. srpnja 2018.
ponedjeljak, 9. srpnja 2018.
PRSTEN
Zamisli me malo i u onome što nisam
gdje sam samo riječ od koje i ne mora sve početi
gdje sam izabran da me vidi i tvoja dobrota
učini me da raspolažem izmjenom sustava
onih od dvije vrste bdijenja, od trajanja i od stajanja,
u kojima sam srastao sa svim poznatim znacima
učini da se raspečate sve šutnje
najposlije pomiješaj me s dječjim cvrkutom
jasnim na mjestima gdje samo misliš da jesam
i gdje ti se čini da mi navijek valja biti
Jakša Fiamengo
gdje sam samo riječ od koje i ne mora sve početi
gdje sam izabran da me vidi i tvoja dobrota
učini me da raspolažem izmjenom sustava
onih od dvije vrste bdijenja, od trajanja i od stajanja,
u kojima sam srastao sa svim poznatim znacima
učini da se raspečate sve šutnje
najposlije pomiješaj me s dječjim cvrkutom
jasnim na mjestima gdje samo misliš da jesam
i gdje ti se čini da mi navijek valja biti
Jakša Fiamengo
Split |
nedjelja, 8. srpnja 2018.
SIESTA
Pod odrinom knjiga, lelujavi zmorac,
Popodnevne misli i ljeto u svemu
- Valja nam se pustit danovnome drijemu
Ko Marul i ini. I uživat dvorac.
Vlastelinski, skladni. I ribnjak, da mogu
Ulovitu kakvu metaforu čitku
I uz pah s gradela vinskom se užitku
prepustiti posve. Reći: Hvala Bogu.
Ljeto je baš posvud, zagrlilo polja,
Dok pod nogom more s plićakom glagolja
Pjesmotvore drevne, bez vjetra i ćuha.
Pod odrinom knjiga, veleumni versi.
I šetnje. I riječi: Knjigo moja, zvijer si,
Puknut će mi glava od tvog rajskog kruha!
Jakša Fiamengo
Popodnevne misli i ljeto u svemu
- Valja nam se pustit danovnome drijemu
Ko Marul i ini. I uživat dvorac.
Vlastelinski, skladni. I ribnjak, da mogu
Ulovitu kakvu metaforu čitku
I uz pah s gradela vinskom se užitku
prepustiti posve. Reći: Hvala Bogu.
Ljeto je baš posvud, zagrlilo polja,
Dok pod nogom more s plićakom glagolja
Pjesmotvore drevne, bez vjetra i ćuha.
Pod odrinom knjiga, veleumni versi.
I šetnje. I riječi: Knjigo moja, zvijer si,
Puknut će mi glava od tvog rajskog kruha!
Jakša Fiamengo
Split |
subota, 7. srpnja 2018.
RADOST, RADOST
Donosim ti radost, za okrijepu i za
bol - donosim ti posuđe koje spava,
cvijeće koje će te poljubiti - donosim ti
razgovor o lijepom danu, o šetnji i o
razgledanju lijepih mjesta, donosim ti
radost naprosto - radost je najveći
darovatelj koji me poklanja i čuva
I ako se u osmjehu zadovoljnih skriješ,
ako se u suznoj postelji budeš osvrtala,
radost će te pronaći i ukrasiti tvoje
usne, počastiti tvoje ruke, usnuti
tvoje oči - radost je najveća radost
kojom te mogu uznemiriti, donosim ti je
i budi lijepa s njom
Jakša Fiamengo
bol - donosim ti posuđe koje spava,
cvijeće koje će te poljubiti - donosim ti
razgovor o lijepom danu, o šetnji i o
razgledanju lijepih mjesta, donosim ti
radost naprosto - radost je najveći
darovatelj koji me poklanja i čuva
I ako se u osmjehu zadovoljnih skriješ,
ako se u suznoj postelji budeš osvrtala,
radost će te pronaći i ukrasiti tvoje
usne, počastiti tvoje ruke, usnuti
tvoje oči - radost je najveća radost
kojom te mogu uznemiriti, donosim ti je
i budi lijepa s njom
Jakša Fiamengo
Split |
petak, 6. srpnja 2018.
POPODNEVNI INTERMEZZO
Dosadi tako u takvim tišinama
ta tupa obamrlost najbližih mojih
zaspalo popodne sa svojim zracima
to jedva čujno pomicanje sata
i ona po svemu nejasna nemoć dirke
da u rasporedu glasovira sama od sebe
izvuče
jedan makar nesiguran glas
ta nemoć koja je nad svime i koja priječi
da u nekoj cijevi voda slobodno poteče
da se razgrne težina zavjese nad danom
da se bar neki posve slučajni pokret
nasluti
u svemu ovome
Ništa
bonaca u čaši vode
cvijet u antičkoj vazi do daljnjega
izvan svoje moći i potpuno
odsječen od svoga rasta
Ah te blizine, blizine
gotovo da ih se rukom može doseći
gotovo da ih se sluhom može obuhvatiti
gotovo da i ne znaju kamo uzmiču
Ovdje
među ovim tišinama
koje po sebi i nisu toliko strašne
koliko je nesnosno ono što iza sebe
ostavljaju
opet smo puni praštanja, opet na samom početku
kao da se pitamo zbog i radi čega u ovom
času
sve stvari oko sebe u vlastitu nemoć
okupljamo
namjesto da se sami već jednom odlučimo
čitavo to prokleto ustrojstvo umočiti u
umivaonik
oživit ga s one strane svježine i drugdje
gdje se za to nađe dobra prilika
jer prokleto je mnogo važno upravo to:
učiniti konačno taj pokret nakon kojeg
drugim ćemo se očima gledati
i u prvu razmetljivost koja nam se poda
slobodno se moći uputiti
Jakša Fiamengo
ta tupa obamrlost najbližih mojih
zaspalo popodne sa svojim zracima
to jedva čujno pomicanje sata
i ona po svemu nejasna nemoć dirke
da u rasporedu glasovira sama od sebe
izvuče
jedan makar nesiguran glas
ta nemoć koja je nad svime i koja priječi
da u nekoj cijevi voda slobodno poteče
da se razgrne težina zavjese nad danom
da se bar neki posve slučajni pokret
nasluti
u svemu ovome
Ništa
bonaca u čaši vode
cvijet u antičkoj vazi do daljnjega
izvan svoje moći i potpuno
odsječen od svoga rasta
Ah te blizine, blizine
gotovo da ih se rukom može doseći
gotovo da ih se sluhom može obuhvatiti
gotovo da i ne znaju kamo uzmiču
Ovdje
među ovim tišinama
koje po sebi i nisu toliko strašne
koliko je nesnosno ono što iza sebe
ostavljaju
opet smo puni praštanja, opet na samom početku
kao da se pitamo zbog i radi čega u ovom
času
sve stvari oko sebe u vlastitu nemoć
okupljamo
namjesto da se sami već jednom odlučimo
čitavo to prokleto ustrojstvo umočiti u
umivaonik
oživit ga s one strane svježine i drugdje
gdje se za to nađe dobra prilika
jer prokleto je mnogo važno upravo to:
učiniti konačno taj pokret nakon kojeg
drugim ćemo se očima gledati
i u prvu razmetljivost koja nam se poda
slobodno se moći uputiti
Jakša Fiamengo
Split |
četvrtak, 21. lipnja 2018.
KORABLJICA
Domaćim je ognjem rastjerana zima,
Versima haruacchim Marula i družbe,
Gjore, Marin, Gjivo od iste su službe
- O sretan je jezik što ih takve ima!
Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
- O sretan je jezik što ih slovom ljubi!
K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Botić s vilom pjeva sred baštinskog plova
- O sretan je jezik što mu slavu nižu!
Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
- O sretan je jezik što u njima zvoni!
Jakša Fiamengo
Versima haruacchim Marula i družbe,
Gjore, Marin, Gjivo od iste su službe
- O sretan je jezik što ih takve ima!
Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
- O sretan je jezik što ih slovom ljubi!
K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Botić s vilom pjeva sred baštinskog plova
- O sretan je jezik što mu slavu nižu!
Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
- O sretan je jezik što u njima zvoni!
Jakša Fiamengo
Split |
utorak, 19. lipnja 2018.
USNULO MORE
to more što je panoramu čitave jedne
zvijezde usnulo
što se stalno premješta iz jednog mora u
drugo
iz jednog kraja šutnje u drugu vlast nad
sobom
udaljeno od sebe i preblizu glasu kojim se
dozivlje
to umorno more kad usne svoju izrečenost
što se stalno premješta iz vida svog mora
u neki viši vid
koje spava koje ni samo ne zna kako je
dospjelo u svoj san
kad porijeklo svoje ispituje kad se o
njemu još manje zna
to more što je panoramu čitave jedne
zvijezde naselilo
što je čitavo jedno more čitavu jednu
epohu prouzrokovalo
da bude da šuti da ima svoju zvijezdu
nebo i more se motre i sve stvari na
svijetu se motre
i nikad neće biti dovoljno svijeta za
motrenje
i nikad neće biti dovoljno vida da se sve
uoči
ulazimo u oko i izlazimo iz oka
i nikad nam dosta oka nikada naše
radoznalosti
nebo i more se motre i jedno od drugog
posuđuju boju posuđuju oči
nebo i more uporno se motre
Jakša Fiamengo
zvijezde usnulo
što se stalno premješta iz jednog mora u
drugo
iz jednog kraja šutnje u drugu vlast nad
sobom
udaljeno od sebe i preblizu glasu kojim se
dozivlje
to umorno more kad usne svoju izrečenost
što se stalno premješta iz vida svog mora
u neki viši vid
koje spava koje ni samo ne zna kako je
dospjelo u svoj san
kad porijeklo svoje ispituje kad se o
njemu još manje zna
to more što je panoramu čitave jedne
zvijezde naselilo
što je čitavo jedno more čitavu jednu
epohu prouzrokovalo
da bude da šuti da ima svoju zvijezdu
nebo i more se motre i sve stvari na
svijetu se motre
i nikad neće biti dovoljno svijeta za
motrenje
i nikad neće biti dovoljno vida da se sve
uoči
ulazimo u oko i izlazimo iz oka
i nikad nam dosta oka nikada naše
radoznalosti
nebo i more se motre i jedno od drugog
posuđuju boju posuđuju oči
nebo i more uporno se motre
Jakša Fiamengo
Galešnjak |