NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmari
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun 

Šibenski akvatorij

POSLANICA, SINU, PO ZAVRŠENOM STUDIJU

Ako ti netko nudi cjelovit svijet,
lijepo je to, sine moj - ali pitaj se gdje ti laže.
Ako ti netko tako uvjerljivo objasni razloge,
a ti pomisli: koja pitanja i odgovore ti uskraćuje,
za što te hoće opljačkati,
zašto baš tebi ušteđuje mučninu da sve to
obaviš sam, a i sam ćeš znati
da osim tvojeg  - i nema odgovora.

Kad god ti netko nudi slike jasnih boja,
vara te kao dijete, igra na kartu
naše ponajdublje žudnje. A ti,
pomisli samo na smrad u njegovu podrumu:
treba mu sirovina za njegov konačni proizvod,
u kojem tebe nema.

Tada svrati pogled na svoju zemlju, živi
u isto vrijeme s njom i protiv nje: njoj će to
kad-tad dobro doći.
Čovjekov um je čudesan kad se hvata u koštac
sa stvarima izvan sebe; ali u ljudskim stvarima,
od sve velike znanosti ostane nam jedva
metoda pokušaja i pogrešaka,
jer samo briga i sumnja imaju samilost,
a podijeljena tuga pravu snagu
za možda još jedan dan. Samo strpljivom,
koji razumije svoju i tuđu bol i pita se
a što sad s njom, oni ne mogu ništa:
prolaze kroz njega kao prsti kroz zrak
ili kamen bačen u vodu. Promašuju ga.

A inače, ide ovako: deset prvih godina
borit ćeš se za sebe, htio-ne htio. U to smo
ugrađeni. Slijedećih deset,
govorit ćeš sebi kako se imaš i znaš tko si.
Tako ćeš i postupati. A poslije,
 s trećih deset, "svrati oči k sebi i pomnjivo pazi",
govorilo je Ujević. U tim godinama,
ljudi su skloni divljanju ili sladunjavosti,
opraštaju si svašta. Ti sebi nemoj,
nijednu svoju laž, a da je prije nisi
otpustio drugima. Ne boj se nikada
svog velikog ludila: prestraši se
svojih nezamjetnih sitnih nastranosti koje će
postati običaj, volja, i na kraju, tvoj život.
Ako se to dogodi - uzmi sjekiru.
Sve je dobro dok nas ne rane, a potom,
sve je dobro dok ne nanosimo bol drugima.

Nikica Petrak

Split

  

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Tin Ujević

Šibenik

O DUŠE SVETI, SIĐI!

Rođenja svoja sva ja znam.
I smrti sve.
I sve mi Uskrse,
Al' nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.

A ja sam željan
tvoga plama:
Pa da krv nova
sve mi žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.

A Duha puni,
odsad nam je živjeti
u vječnom miru
Gospodnjem!
O Duše Sveti, siđi!

Vladimir Nazor 

Šibenski akvatorij

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop 

Zadar

GALEBOVI SNOVI

Kad ih more u cik zore
na veseli ples pozove,
gdje skrivaju preko dana
galebovi svoje snove?

Nad pučinom žustro kruže,
sa suncem se bratski druže,
malo plove, ribu love;
zar trebaju za to snove?

Al' kada ih mjesec žuti,
u kasnije neke sate,
kao stražar sna pozove
na počinak da se vrate,
da l' potraže stare snove,
il' pronađu neke nove,
pa sanjaju iz početka
svaki san u dva tri retka?

Ratko Zvrko

Zadar

  

EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice