ZAZIV PROTIV ZLODUHA

Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih

Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja

Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca

Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku

Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi

Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna

Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način

U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti

Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi

Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš

Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek

Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
                                                    tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat

Jakša Fiamengo 

Split

JEKA

Mjesta što ih posjećujemo

još uvijek žive od onoga što su od nas

sačuvala, što nas razdvaja i mjeri

prema sveznačnom morskom vjetrokazu

Pamtimo i najmanje detalje, treptaje

                                                  okom, način

na koji otvaramo usta, pokrećemo prste,

                                               zalijevamo

cvijeće, vezujemo uzice na cipelama

i sve nam je po načelu neke uzajamne veze

isprepleteni onim što jest i onim što će biti

mjerimo se po nakupljenoj količini 

                                          sjećanja

A vrijeme je i nadalje samo jeka

onoga što je prošlo u onome što će biti

i onoga što će biti u onome što smo prošli

gubi se prema obzorju, ostavlja nas na 

                                         volju

mjestima koja pamte i ono što je bilo

i ono što sasvim sigurno nikada neće biti

Jakša Fiamengo

Split

TROMI MANEVRI

Pratio sam kretanje brodova
velikih tustih usporenih
raskriljenih prema svim dolascima
dolazili su po ustaljenom plovidbenom redu
neki jutarnji neki večernji
upisani u tekuće dnevne izvještaje
prljavi od daljina umorni od nesanica
dohvaćali su se obale kao zadnje mogućnosti
ili joj pak prilazili dostojanstveno
kao da hoće sjesti počinuti
gledao sami ih gledali su me
nepomičnim širokim ribljim očima
mimoilazili su se u tromim manevrima
kao da im je to posljednje
kao da će se ubrzo sve rasplinuti
u luci u pretjesnom sidrištu
što je kao jezik a njih je ionako odviše
svakako onako iz jutarnje dokolice
pratio sam kretanje brodova
disali su kako sam ih ono bio naviknuo
jest pratili su me brodovi

Jakša Fiamengo

Split

SLAVNA SLOVA

ili: don Frane susreće kraljicu Jelenu

I jutros je Jadro poranilo s pjesmom
Pod mostove drevne pri punome svjetlu;
Čitala se povijest, svakom njenom restlu
Davala se mjera (ko luč neizvjesnom).

Trebalo se samo uplesti u vrijeme
Što rasuto stoji u svačijem grobu.
Helena famosa ne bi u svom dobu
Ništa bolje sreće (a ni njeno pleme).

A don Frane već je hitao k Solinu.
On, najbliži duhom kraljici sirota,
Koji za se kaza: presbyter...pecator...

Kad rasutih slova pokaza crninu,
Raspjeva se zemlja poliglota,
Zaslaviše zvona, pučki naš narator!

Jakša Fiamengo

Solin - Don Frane Bulić

JEDNO

Poznato je koliko iznosi
jedan i jedan. Ali ti i ja
ne znamo taj jednostavan zadatak
i svi nastoje da nam pomognu.
Dva - govore - najčešće dva,
a dvoje samo ponekad,
ako im dopustimo.
Recite, dakle, dva,
kao da zbrajate zrikavce,
noću, prije nego što zamuknu.

Ali ti i ja znamo
da nisu u pravu,
da postoje pravila
koja osporavaju
ono što ih potvrđuje
i vičemo: jedno, jedno
jedno.
Zbrojeni i pomnoženi
jedno s drugim
dvije kaplje krvi,
past ćemo na zemlju
kao jedina kaplja.

A oduzeti jedno drugome,
podijeljeni i razdvojeni?
Bit ćemo ništa
i samo ništa,
golemo i okruglo,
naslonjeni svojom prazninom
na sjenu ničega
koje se kotrlja
i plače
i koje se gasi.

Zvonimir Golob 

Split

OVAJ DAN

Možda bi trebalo reći: Hvala ti.
Nepoznati,
što si mi dao da vidim ovaj
raskošni dan,
ovaj beskrajni dan u mirnom
mjesecu travnju,
prostrt pod suncem sve tamo do plavih
vrhova gora
u daljini,
a iznad svega hvala ti što si dao
da vidim
ovo rascvalo stablo, svečano uzdignuto
pod rujenim cvjetovima,
ovo stablo puno nade i blistave
radosti
u ovom blistavom danu mjeseca
travnja.

Nikola Milićević

Solin


  

ZAPOVIJED SVIJETLOSTI

Pogledaj, Svjetlost je prva riječ
koja nas izgovara, dijeli od muka, poziva
k nama i druge, imenuje predmete,
                                         nalaže im
da isijavaju, da se premještaju i da nas
prepoznaju, oslikaju i ono vidljivo i ono
                                         što na nas
pomišlja, kamen i travu, more i drvorede,
                                                            ulice
i nastambe, široka dvorišta pred njima
Tako je to, riječ od svjetla čini da i sami
postanemo riječ, da smo u trajnoj uporabi, da
pomičemo udove i gledamo kako rezbari
reljefe i izbija iz dubine, kako poništava
                                                       neriječ
i iskri svojstvima koja joj pripadaju a
                                                       svako je
ko novi dan i zapovijed svjetlosti, često
i bolja od one iz čijeg smo početka krenuli
u nasušnost, na cestu gdje ih ljudi preuzimaju
kao poslastice i valjaju, prevrću po jeziku,
                                                         grade
rečenice, izbijaju iz njih i ono što nisu
a sačuvano je za bolje prilike, za otvorene
blagdane, za neko buduće
rađanje iz svjetlosti

Jakša Fiamengo

Split- Katedrala Sv Duje