DOBRA NE VIDIM

dobru se ne nadam
smrzla mi zemlja drijema

ni na slobodu
nitko više ne misli
tko zna što se sprema

posadi ženo krumpir pokraj kuće
i povrće koje uz to može stati
gladi još nema

mrzim sve koji se u domovinu kunu
takvi živog čovjeka
poslije neće znati

zatvori prozore i zastore navuci
bar sada dok još čovjek može
prije groma da se odmori

pusti me da dugo u noć čitam
do jutra zatvoren u kući
od cijelog bdijenja neću više ništa

osim da se pitam

ima li negdje ta zajednička ljubav
jaka kao taj kruh za sutra

Nikica Petrak

Solin

KAD LUDILO POSTANE OPĆE PRIHVAĆENO

tada će svi biti zdravi
kad zdravlje bude bolesno
tada će svi biti bolesni
kad bolest prerasta u zdravlje
to je prelazni period zdravlja
pjesnik već živi s duhom svetim
i razara se u svom rastu
a čovjek s životom sekretara
čuva veliku tajnu

lijepa ženo s nožem u grudima
nitko te neće oplakati
i past ćeš plijenom lešinaru
jer umije sačekati

kad bude poluvrijeme profesori
pronać će dva-tri razloga
zelene mrlje na tvom licu
i rebra rasporena do dna

kad bude poluvrijeme sazvat će
dva-tri hitna sastanka
blatna će se Sava valjat
od zida preko zidova

književnici će bez jaja
spoznajne pjesmice pripjevat
nadležni će organ glasno
kraj magnetofona zijevat

a dotle ćeš vjerni zbore
lajat psalam u sav glas
o repačo ex oriente
prospi žarki sjaj na nas

Nikica Petrak 

Zagreb- ZOO

  

PRIZNAJEM....

kad god mi ustreba
u gomili Te potajno dotaknem

blago me pogledaš
i ne kažeš ništa

dok ruku vješto sakrivam

Antun Matošević 

Solin

 

TESTAMENT

Zemljo, ti si tako lijepa, bogata i voljena,
Trebaš li još i ljubav nevažnog Antuna Šoljana?
Trebaš li moju kroničnu nervozu, histerično veselje,
Moj smih i cvil, moje smušene ideje?

Dopusti da budem tek jedan ti od sinova i kćeri,
Ne ljubavnik obijesne žene koju drži klimakterij.
Gospo, boginjice, ne ponašaj se tako samovlasno,
Odreci se ovog žrtvenog janjeta. Dok ne bude kasno.

Uzmi moju vunu, moje blejanje, moje papke i rogove,
potpiši svojim imenom moje čine, izaberi mi bogove,
Al' što još hoćeš od mene? Zar ti je toliko krivo
Što još je u zakutku tora moj smiješni privatni život?

Osim sebe, dao sam ti sve što sam mogao dati,
Ako ushtjedneš i sam ću na domaću lomaču stati.
Al smiluj mi se! Vidiš, da stupam ti pred lice
Opustošen tvojom naklonošću, moćna milosnice.

Zbog tebe sam sazdao gradove, rijeke premostio,
Zbog tebe sam nosio kostrijet, bdio i postio,
Zbog tvog sam se osmijeha prenemagao ko luda,
Bio sam hrana klicama nemogućeg, pupoljcima čuda.

Neplodan sam ko voćka što previše je rodila,
A ti me još uvijek nisi svog zagrljaja oslobodila.
Služim ti izmožden, poluslijep, bez kose i bez zuba,
Zar od ovoga kostura možeš tražiti ljubav?

Sve si mi uzela, i samog si me mene uskratila,
A ostavi mi ovo malo duše, koja je dovoljno patila.
Za uzvrat, mjesto hrastova lijesa, punog sitih crvi,
Ostavit ću ti, ljubavnice, da se okostiš i mojom strvi.

Svim tvojim advokatima izjavljujem da sam voljan
Poklonit svoj leš za seciranje. Svojeručno - Šoljan.

Antun Šoljan 

Salona - Tusculum

ČISTIM SVOJ ŽIVOT

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari,
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće
kada se nada budi, i kad je blago veče..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
i ostat ću bez ičeg al' bolja je tišina...

Arsen Dedić 

Solin

SPOMENIK

Podižem spomenik
onoj koju volim.

Na prostoru
koji sam ogradio,
na kamenu koji je ona
vratila zemlji.

Najprije temelj
u koji sam položio
jedno janjeći dio neba,
zlatna i modra.

I prazan papir.
neka se moja ljubav
sama ispisuje.

Svake večeri dodajem
po jednu zvijezdu.
Nebu je dovoljno
ono što ima.

Godine prolaze,
ja se saginjem,
spomenik je veći
od mene.

Noću, za oluje
odjednom vidim
sjenu križa.

Njegovim čavlom
pišem svoje ime
ispod stihova.

Zvonimr Golob

Solin

SRCE

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

Ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Zvonimir Golob 

Split - Žnjan