HRVATSKA, FENIX, PTICO LJUBAVI

Stvaratelj Pakla i Raja
našao je Jedinu
koja vodi iz Šume k Suncu.

Veliki igrač
doveo je Sina
koji je Oca osvetio
i materi oprostio.

Potomak Telifasin
priveo je Lutaoca tragom jarčevim
do zlatnog žrtvenika Ljepote
na obali neumrle Helade.

Kad naši predci na obalu mora dođoše
s mačevima, kopljima i bojnim sjekirama
u ruci, pod šljemovima i šubarama, kapama
okićenim krilima ptica i rogovoma volujskim;
na konjima i kolima
mati je podigla sina da vidi obale
nove domaje.
Poglavica Hrvat je uzdigao ruku.
Pradid Sviolad nas doveo dotud
a kral Kluk mačem pokazao put
prama svijetu gdje ćemo biti sretni
i patiti.

Sve što je bilo, to je oprošteno.
Kvas i voda s neba.
Vino teče u usta.
Ulje se cijedi tijelima drvenim.
Mirišu šume u kojima je igrao
ples pastira bog kozonogi.

Iz gradskih žila zemlja se hrani.
Iz ljudskih tijela zemlja se rađa.
Iz zemlje izlaze ljudi puni kao klasovi.
Tijelo se rađa u pravednoj pšenici.
Krv se kupi u vinogradu.
Pravica opstoji nepokvarena u kruhu.

Krist, bog ove zemlje, hodi
po poljima hrvatskim.

To je siromašan mladić
koji je darovao
svoje haljine vojnicima,
svoje tijelo prijateljima,
svoju krv neutješnima,
svoj život bojažljivima,
svoj ponos ženama
koje su ga oplakivale.

Obnavlja se svakog dana u zemlji našoj,
u polju našem kao bog pretvorbe,
u kruhu
i u vinu,
što ga jedu i piju danomice:
skromni seljaci Hercegovine,
vinogradari u Dalmaciji,
ovčari u Lici,
konjari slavonski,
u kruhu i u vinu poštuju učitelja.

U spomen siromašnih mučenika
iz Žitnika, Uskoplja
i Trebarjeva:
prvi, prorok našeg puka i branitelj,
uskrisitelj svjetla naše domovine,
Otac domovine, drugi, svećenik Crvene Hrvatske
i treći novi Matija Gubec.

Hrvatska se sja u Kristu
- od Ahila do Helene -
i u Suncu,
u riječima davnog proroka
u haomi,
ispod brda u ravnici Persepolisovoj,
na polju solinskom i na obali Nina,
za dobru misao,
za zakon istine,
za vlast nad carstvom ljubavi,
za strpljivost i vjeru,
za dobrobit i opstojnost,
za besmrtnost
uime koje se moli puk hrvatski
na koljenima usred podneva,
i muče tele Bika i Djevice.
Ognjeni trag se pokazuje na nebu
poput repatice bezdane nevolje.
Za biće koje pjeva bez umora
u patnji i u otporu
kao ptica koja se
od stoljeća do stoljeća
rađa iz Pepela.

Zlatko Tomičić

Solin - Salona

PUTUJE ZIMA

U kristalnu zapregu
putuje Zima,
snjegove sipa po tlima.
Zvoni u zvonca
od krutoga leda,
iz oblaka suncu
izaći ne da.

Bregove bijele
na putu svom diže,
zapuhuje hladom
kamo god stiže.

Iskrave zvijezde
u njenoj su kosi,
po stazama hladnim
svjetlosti nosi.

U kristalnu zapregu
dolazi Zima,
darove svoje
raznosi svima.

Zdenka Jušić-Seunik

Kupres

MOJ BOG U ČETRDEST I TREĆOJ

Moj Bog u četrdeset i trećoj
Jednako vedar i nasmijan
Kao i prije deset ljeta
Uživa u licu zemlje
U igri plavih nebeskih zavjesa
Možda su upravo
Od njegova osmijeha
One blage bore na bijelome svodu

Moj prijatelj vjerni
Vjeruje u čudesnu moć radosti
I raduje se sa mnom
Svako mi jutro na uho šapne
Iz lađe izađi
Na more stani
Suncem se umij
Vjetrom obriši

Haljinu ljubavi moje
Na žalu ćeš naći
Odjeni je
Da ne ozebeš

Moj prijatelj u četrdest i trećoj
Sve više me podsjeća
Na moju majku
Kad sam u njenoj blizini
Kao list na vjetru
Od sreće treperim

Anton Tamarut 

Dubrovnik

  

MOLITVA POKAJNIKA

Ja ne znam svoju molitvu
U zlatne riječi odjenuti,
I ne mogu na mrtav papir
Da prelijem oganj koji plamti
U mom srcu, oduvijek.

Ni žrtvenika nemam, ni tamjana,
A molim Ti se, Moj Gospodine.
I samo Ti si istina.
A šta je moje srce? Šta sam ja?

Satari grijeh u mojem tijelu uvelu;
Nek duša moja čezne za suncem.
Sažeži strasti moje u meni,
A srce nek mi izgara u ljubavi.
Nastani se u meni, Gospodine.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik - Dominikanski samostan

  

TRI KRALJA

Do nas nisu stigli...
Carinici su im zaplijenili
smirnu i zlato.
Tamjan im nisu digli,
jer su ga za smolu zamijenili.
Izvjestitelji su njihovu pratnju
dugo snimali
na pograničnoj postaji.
Kraljevi su zato
ostali na granici,
a ni propusnice nisu imali
da bi do nas stigli.

Rajmund Kupareo

Neum

NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga

našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.

Preostalima od blagdanskih ukrasa,

što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?

Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,

iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?

Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci

u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju

navike, društva po čijoj točnosti okupljanja

krojimo vrijeme, navijamo ručne satove

s pogledom na neograničenu količinu vode, sa

stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.

Nastavlja se ta prijetvorna potreba za

praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.

A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,

kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,

izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,

dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.

I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,

s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,

sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas

ona mala filigranski čista radost, 

riječ koja nam je cijelog božjeg dana

tako mnogo nedostajala.

Jakša Fiamengo

Split

STARI SELJAK JOŠ NEŠTO RADI OKO KUĆE

Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.

Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.

U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.

Nikica Petrak 

Kupres