NEKO STABLO NEGDJE

Svatko je od nas negdje ostavio neko stablo
zelenije od svih, drugačije od svih drugih,
stablo u koje smo urezali znak ili slovo,
koje nas je nekad majčinski zagrlilo
i koje nas i sada drži svojim granama.
Drži nas i možda čeka da mu se vratimo.
Tamo su njegove žile u zemlji
i visoka krošnja u suncu,
jer valjda i ono zna da bez korijena
ne može doseći nebo.
Tako traje, uspravljeno,
postojano -  u svojoj mirnoći,
posve blago i puno tiha strpljenja,
i čeka nas, predano.
Bože, samo da ga ne pohara vjetrina
prije nego mu se vratimo!

Nikola Milićević

Mirlović Zagora
  

CVJETNA

Cvijet što ti zagovara ljepotu

najbliže je mjesto sa kojeg te gledam

darujući ga iznimnosti ovog dana

od mojih je svojstava od tvojih vrlina

u ostalim se vještinama nešto lošije snalazim

ja i  nisam uvijek razumio koliko s njim umijem

gubio sam visinu prekomjerno se oduzimao

a ni riječi mi nisu htjele odati što hoće

mirisale su na neki svoj nama nepoznat način

uzalud sam se dosuđivao nevažnome

dosad je to nekako i moglo ići

bilo je kao pritisak dugmeta na zidu

s bezbroj kombinacija nepredvidljivih ishoda

sad sam već izuzet od svih tvojih nauma

opet sam na tebi nevidljiv način izgovoren

u barci sam kojoj su pokradena

sva svojstva plovidbe

Jakša Fiamengo

Split

AKO

Ako si ogrnut nemirom
Ako su ti suze blatnjave
Ako ti je nebo zgužvano i sivo
Uroni u Boga
I vidjet ćeš novo lice svoga života

Ako u srcu nosiš drače
Ako si u kavezu samoće
Ako tražiš ključ smisla i sreće
Uroni u Boga
I vidjet ćeš novo lice svoga života

Ivan Talaja 

Sv Mihovil Trilj

NI LAKO REĆ

Kad umre čovik izračunaje se koliko je živi
i tako niko osamdeset niko sedandeset i sedan
niko pedeset i tri ko veće ko manje
jerbo se računa oni dan kad mu je sarce fermalo
i kad je čejadin izdaho
Ma niki umru puno pri
niki umiru na dile
I tako nikomu umre dil duše nikomu dil tila
nikomu tradidu oči nikomu zubi nikomu zuč
nikomu dojde na manje parst
nikomu izbjehne duša sasvin ma isti još duhopero
i računa se da je živ i niko ne govori pokoj mu duši
sve dok mu sarce ne ostine
i od njega ne ostanu samo hostine
I zato ni  lako reć koliko je ko živi
di je sve umiro i di se slomi
i kad se i di se sam od sebe odroni

Jure Franičević Pločar

Unešić

NULA

Na crnoj ploči nula
nacrtana kredom.

Bijela crta, gotovo okrugla
odvaja malu crnu prazninu
od guste boje ničega.

Tako razumijemo
odakle stižemo
i gdje je prostor
koji smatramo svojim.

Zvonimir Golob

Krka - Visovac

CARSTVO NEBESKO

Ne ću da mislim na nesreće koje su prošle
ovim stazama. Jezero je usnulo i ne treba
davati glasa od sebe niti ga buditi.
Neka se grane saberu i smire i neka me
ne ošamućuju svojim opojnim šumorom.
Vjetar će naići i trgnut će ih od sna
kad bude vrijeme za to. Ta davno je bio
početak svijeta i daleko je Sudnji dan.
U međuvremenu možemo na miru odigrati
partiju pokera i poslušati budnu melodiju
svitanja. Nemojmo misliti na zao udes,
on će se desiti ako je čas da se desi.
Dobra ruko, spusti svoje tople prste
na lepezu od perja, na usnula leptira,
i blagoslovi tišinu koja nas uspavljuje.
Blagoslovi naše ožaljene želje i davno
posijane nade. I sve što je izgubljeno
neka nosi urezan u svoju sjenu znak
utješne svetosti. I blaženi koji su snili
djetinje snove, njihovo je carstvo  nebesko.

Nikola Milićević

Krka - Visovac

GRIMIZ I TIŠINA

Grimiz jeseni šumom se razlijeva.
Ptice utonule u nečujnost.
Posvuda mir, a bojažljiva slutnja
treperi
u lakoj paučini.
I sve je od paučine i slutnje,
od nemirnih boja i bljeskova.
Možda će kor anđela izroniti
iz zlatna lišća
i zapjevati svečani napjev.
Ruke su uzdignute i čekaju.
Ti, Neznani, progovori
iz ove napete tišine,
daj glas od sebe, dodirni nam čelo.
Sami čekamo, a boje gore, u suncu.
Omamljeni smo i ne znamo
kamo da se dijenemo.
Dobra ruko, daj znak neki.
Pomozi nama i onom putniku tamo
što je zastao na stazi
s jatom svojih plavih ptica,
osluškujući
cvrkute koje nitko ne čuje.


Nikola Milićević

Poljica