nedjelja, 24. rujna 2017.

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš
svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan
iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka
što me možeš poučiti o kruženju vremena
u čiji me jezik možeš uputiti
ljeto je dostiglo svoju najvišu točku
propale su naše dobre sjene
u našem malom zajamčenom vremenu
počinje doba mudrosti


Jakša Fiamengo

Krilo Jesenice
  

IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

subota, 23. rujna 2017.

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

petak, 22. rujna 2017.

SMOKVE

Nabrao sam smokava i sjeo ispod stabla.
Onako tamno-zelene, tuste i još hladne
od rose, cijepao sam jednu po jednu
i jeo sam ih polako kao da obavljam neki
svečani obred, jer smokve zapravo i nisu
kao drugi plodovi i nisam ih jeo zato
da bih utažio glad, nego zbog toga možda
što mi se činilo da s njima primam u sebe
dobrostivu i čistu svježinu novog dana,
djelić čudesnih sokova neiscrpne zemlje
i svjetlost što se probijala kroz široke,
opore listove stabla. I dok sam ih jeo,
te smokve bijahu neka umilna istina
procvala u bistrom jutru blagoga rujna.

Nikola Milićević

Poljica

četvrtak, 21. rujna 2017.

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom
slike se zgušnjavaju u riječi
lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće
najbolje riječi kojima raspolažemo
obojane u tinjajuće protjecanje sati
vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje
obilazim luku, zaustavljam joj dah
mislim o svemu, ne mislim ni o čemu
dok se pale svjetiljke i u njima gasi
ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

srijeda, 20. rujna 2017.

OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane
zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena
i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove
u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali
u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima
više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra
potražiti ono što će ostati od svega
s čime prolazimo znanim nam mjestima
nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne
a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica
gdje se stijena pretvara u more i gdje se
more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu
tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen
i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati
upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka
u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji
dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja
i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti
sve oko nas i sve od čega smo
ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu
kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač


ponedjeljak, 18. rujna 2017.

NA ŠETNJI

Na nekoj dugoj šetnji gradio sam svijet.
Stvarao sam ga i slagao od različitih
     dijelova.
Podizao sam neke gradove, sadio drvorede.
Puštao sam leptire i paperje po livadama
     kojih nije bilo.
A vidio sam te livade, znam pouzdano,
     vidio sam ih.
Bile su ravne i zelene pune stobojna cvjeća.
A sada odjednom ničega, ni gradova, ni drveća,
     ni livada.
Samo prazan, nevidljiv vjetar prolazi
     i ne kaže ništa.
Vjetar me dodiruje. Jesam li tu ili nisam?
Opipavam se i gledam je li sjena pored mene.
Što god izgradim, sve isčezne, sve se ugasi
     i raspline.
Kakva je to opaka igra, kakva okrutnost?
Kakvi dani i kakva svjetlost koja sve stvari
     izobličuje?
Kakva je to nepojmljiva šetnja na koju se
     nisam ni zaputio?

Nikola Milićević
Split