BRODOVI NA ONU STRANU

Što prenose brodovi na onu stranu?

Riječi od kojih smo sastavljeni, dosluh

sa svime što nam se nađe na golome putu.

Prenose terete koji nas broje u svoje.

Oganj prenose, smijeh koji se u nas računa

kao poputbina i kad ne osjećaš put, kad si

i sam samo brod kojim valja otploviti.

Što prenose brodovi na onu stranu?

Narančasti ogrijev prenose, sav život u kojem

sva su naša stanja, i ona česta, naš

nauk, i ona koja nas najmanje troše.

Mjere vremena i mjere mora prenose, nove

riječi izmišljaju, ugljen da nas ucrta

u sve što nas ima zauvijek izreći.

Što prenose brodovi na onu stranu mora?

Travu prenose, sljez, prenose Boga koji je

ribar, hoda po vodi i drži propovijed.

Prenose mjesečinu, sjaj ulja, lake zagrljaje,

komade gvožđa, mekoću bijelih jastuka.

Prenose vrijeme kovano i vrijeme raskovano,

prenose sve ono što nam je dano

za naš mali beskraj.

Jakša Fiamengo

Trogir

TVRĐAVA

Ja za to baš i nemam nekog osobitog dara

ali se svejedno uvijek iznova mjerim s tvrđavom

sa svim vremenima koja su je naselila

još uvijek nisam odredio sve njezine mjere

kako se složila u kamen kako podnosi godišnjice

opipavam joj ožiljke vrijeme davnih i nedavnih

sve njezino slavno i na isti način neslavno

svjetlost je oblaže stoljetnom emulzijom

nagovara je na bijele i tamne odjeljke vremena

još uvijek ne znam što je moru što joj je more

s pogledom na nju ponavljam ukrcaje iskrcaje

povoljne kurseve satnice starih plovidbi

nudi mi cvrkut lastavica žamor zaigrane dječice

mjeri me po postojanosti tragova od kojih svijetli

rado govorim o njenim okamenjenim danima

podsjećam je na vrijeme soli na gusare galijote

nikako da mi oda sporazume sa zvijezdama

kazujem joj kakva je po predaji bila u neprilikama

na kojoj je stranici zatvorila knjigu tajnih umijeća

može li za nas utvrditi neki paralelni svijet

neko ribarsko doba iz kojeg se lako nestaje

kao osmijeh s usana kao plamen sa žigice

ispitujem koje se to i sad vidljivo vrijeme javlja

s njezinog u sve upućenog sata

Jakša Fiamengo

Trogir - Kamerlengo

GRADIVO GRADOVA

Ima gradova koje sanjamo

ima gradova koji nam se ostvaruju

izdubeni u vremenu udubljeni u misli vlastite

u njima se poput oblaka mijenja vrijeme

na njihovim je vratima dežurni svetac

na njihovom pločniku cjelo cjelcato nebo

Ima gradova koji sami izaberu mjesto počinka

ima mjesta koja izaberu gradove

otvore im svoja mora čeljusti trezore

pozivaju ljude podižu spomenike

izmiču svakovrsnim napastima

sreću sve više ispisuju u dugim sjenama

određuju se prema višim namjerama

Ima gradova koji su nam obećani

ima gradova koje smo izmislili

ima gradova koji se i bez nas događaju

Jakša Fiamengo

Trogir

SVIJETLI PRIZORI

Uvijek mi se činilo da je u Trogiru

sve nekako gušće, napučenije

Tu se i pogled zgušnjava

kao da lebdi u pari od bezbroj taloga

Tu i vrijeme, ma koliko mislili da je veliko,

zauzima manje mjesta

Stare su građevine tu osuđene

da ih se gleda čišće i jasnije

Tu je zacijelo i more starije

i, ćutim, kosiri iznad katedrale

Neću puno zagrabiti u prah ako kažem

da smo tu zapravo već odavno svi stariji

Ipak, od svega tu je najgušća ljepota

drži nas u lakom uzbuđenju

navaljuje nam na obraze napetost

draži nas svijetlim prizorima

potpisuje tajnu kojoj ne znamo ime

ali nepovratno

svi smo od nje sazdani

Jakša Fiamengo

Trogir

  

I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
                        velik dan,
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
                        za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
                         a nije te bilo
kako si me voljela.
O kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
                         a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.

Josip Pupačić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac

TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne,
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina

Josip Pupačić

Split

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić 

Solin