PRIZNANJE

Najslađe radosti mladoga života
Tebi, Gospode, dajem,
Za najtužnije dane mojih slaboća
Ponižena se kajem.

Kako li malena sva moja su blaga
Pred pravdom oka Tvoga,
Od svijeta se praznih dolazi ruku
Pred neizmjernoga Boga.

Ja ničega nemam do dlanova praznih,
Tek sam puka sirota,
Al moji se dlanovi dižu k Tebi
Dar da prime života.

U blještavom sjajenju Tvojega bivstva
Ljepota se lije bez mjere,
Bože, o daj mi, da ostanem sirota
I kraljujem na putu vjere.

Sida Košutić 

Split - Crkva Sv Frane

MISTIČKI PROSTOR NOĆI

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se

za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.

Zrako nevidljivih zvijezda,

željo za blaženstvom,

izvan tijela,

izvan tvari,

u duhu.

U plavoj blagoj magli,

u Gospodnjem spokojstvu.

To nije pjesma, ni umjetnost:

ljubav,

blaženstvo,

tišina.

Nemoguć sebe iskazati,

nemoguć sebe isplakati,

sam, neznan i dubok,

sanjareći.

Đerdan zvijezda,

jamatvo luna,

kakva milošta sa vas struji i teče.

O blagosti, o svetinjo čistog duha,

tamjane,

dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram

da ću se ubiti ili oženiti;

ali ovdje neću ni braka a ni svoje krvi,

jer sam ovdje za vječnost vječan,

i jer sam beskrajno mrtav.

Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane

jednoga Boga,

moja se ljubav rastapa i krvari od ljubavi

Krista,

i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve,

u ovaj mir koji je život.

Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,

i ja očekujem da budem pravi i čisti

u čistome duhu.

Ja donosim ovamo dvije čiste usne,

dvije čiste ruke

i čisto srce

neoskvrnjeno,

u stanja bez riječi,

u molitve bez žamora;

duša je tiša nego tiha voda,

ško kaplje u spilji

u mekoći zagrljaja noći.

Slaboćo milja,

slatkoćo draganja,

radosni pogrebe,

ja silazim u naručje Onoga

kojega niko ne zove

pravim imenom,

moji grijesi se penju na svoju tezulju

u ruke Boga.

I tu ću zaspati.

Kao u krvi ruža,

kao u snijegu lijera,

kao u vinu vrta,

savladan od dobra,

do umora pijanstva

u san bez svijesti

daleki, ljubičasti,

san boja i slika;

u zvuku,

u mirisu,

prelesti.

Ako se ikada prenem

iz naručja svetog,

i potarem oči od magle Boga,

bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)

što moja ćelija golih zidova

ne lebdi u lazuru

no pripada zemlji.

Tin Ujević 

Bol na Braču

  

MASKE

U povorci su. Zaglavljeni. Ukliješteni.
Nemojmo ih dodirnuti.
Koža im je slojevita.
Na površini ne boli.

Razbijmo lance. Raspršimo boje, neće teći krv.

Steže. Rasteže se . Gmiže.
Jedno tijelo. Bezglavo. Bezbroj ticala.
Od kose.

Uđimo. Makar parazitski.
Kroz sve oči koje ne možemo izbrojiti:
jer nema slike.
Potkožno.
Krvotočno.
Ne dopustimo krug.
Da tijelo bude klupko.
Nas će razmrskati.

Pritajimo se.
U sedamsto sedamdeset i sedmom zaokretu karnevala.

Nemojmo ih odmah zaustaviti.
Ustostručit će lice.
Sudarat će se u svim kostima.
U zglobovima će se prepoloviti.

Najzad, mora da postoji mjesto gdje su goli,
gdje boli -
gdje nema grimase.

Stanislava Adamić

Venezia

  

MASKA

Nije na prodaju ova maska. Ne prodaje se.
Ova se maska ne prodaje. Nipošto.
Ni za glavu
ni za što.
Ona je za reklamu.
Izvorna je.
Jednoga dana skupo će biti prodana.
Nečemu služila je: -- Čemu?
Prava maska.

Jure Kaštelan

Macola

DVOJE

Stavi ruku na moja usta,
na njima već je tvoja ruka.
Nasloni obraz na moj obraz.
Naslonit ćes ga
na svoje lice.
Na mome ramenu
budeš li me ljubila
već su tvoje usne.
Ako si moja
već si bila moja.
Poljubi me.
Već si me poljubila.
Zatvori oči,vidjet ćeš
kako ih zatvaram
kako se zatvaraju.
Ispod sive krošnje usnula
naći ćeš sebe kako spavaš.

Zvonimir Golob

Solin

POGLEDAJ PATKE DRAGA

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

Zvonimir Golob

Plitvice

ZAMAGLJENO STAKLO

Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Zvonimir Golob 

Makarska