Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je još ovdje,
još uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji između tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje zrcalo čuva još uvijek
njegovo usnulo lice.
Ako ugasiš svjetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rijekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju češalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znat' ćes da te visoko podiže
njegova ruka...
Još uvijek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva što zima obećava,
još uvijek tvome licu dodaje nježnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedjeljom,
i tamo ćes naći što je nepažnjom izgubio.
Ljubeći te,
nećeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije već tvoje...
Gdje su ti bile suze sada su njegove oči,
ti si djevojčica, on dječak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga pričvrsti novim čavlima,
i dok razmišlja koliko je dugo živio
sjeća se tvojih snova,
ali ti, okom već usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.
Budiš ga kao što svijeća budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
čuješ je kako plače pred vratima druge crkve,
ne osvrćeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oči mrtvome
kao da je već umro, i maramom vežeš bradu i tjeme,
zatvarajući mu usta.
Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljat će ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...
Ovdje je, uzalud poričeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i početak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.
Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
možda obilazi zemlju i stići će sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše još uvijek u tvojim njedrima.
U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih očiju ako se sjetiš,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si još uvijek,
a ne znaš, brojeći šutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i među praznim knjigama
prolazi njegov mačak ne govoreći ništa.
Što će ti drugi, ako je on već taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sačuva
za igru u kojoj će dobiti oboje.
Uzalud okrećeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...
Uzalud skidaš prozore ponavljajući
da je grad srušen, a tvrđava podignuta
i da pod sidrom plače jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvečerje,
jezero ih pamti i čuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu riječi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...
Živio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži između trnja, dovoljno je,
još vjeruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne može biti.
Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u načinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naći će sebe sama kako ga zamišljen pozdravlja.
Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osuđujući da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja će već imati mrtvi kad odu.
Ali on je ovdje, pogledaj, potraži ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brašna, a noću slijepo sunce,
još uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu pokloniš svjetlost,
a cvijetu daruješ boju i miris.
Otvori oči, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ćeš kako silazi,
vidjet ćeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...
Zvonimir Golob
Sjedi za tvojim stolom, kao da je još ovdje,
još uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji između tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje zrcalo čuva još uvijek
njegovo usnulo lice.
Ako ugasiš svjetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rijekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju češalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znat' ćes da te visoko podiže
njegova ruka...
Još uvijek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva što zima obećava,
još uvijek tvome licu dodaje nježnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedjeljom,
i tamo ćes naći što je nepažnjom izgubio.
Ljubeći te,
nećeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije već tvoje...
Gdje su ti bile suze sada su njegove oči,
ti si djevojčica, on dječak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga pričvrsti novim čavlima,
i dok razmišlja koliko je dugo živio
sjeća se tvojih snova,
ali ti, okom već usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.
Budiš ga kao što svijeća budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
čuješ je kako plače pred vratima druge crkve,
ne osvrćeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oči mrtvome
kao da je već umro, i maramom vežeš bradu i tjeme,
zatvarajući mu usta.
Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljat će ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...
Ovdje je, uzalud poričeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i početak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.
Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
možda obilazi zemlju i stići će sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše još uvijek u tvojim njedrima.
U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih očiju ako se sjetiš,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si još uvijek,
a ne znaš, brojeći šutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i među praznim knjigama
prolazi njegov mačak ne govoreći ništa.
Što će ti drugi, ako je on već taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sačuva
za igru u kojoj će dobiti oboje.
Uzalud okrećeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...
Uzalud skidaš prozore ponavljajući
da je grad srušen, a tvrđava podignuta
i da pod sidrom plače jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvečerje,
jezero ih pamti i čuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu riječi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...
Živio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži između trnja, dovoljno je,
još vjeruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne može biti.
Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u načinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naći će sebe sama kako ga zamišljen pozdravlja.
Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osuđujući da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja će već imati mrtvi kad odu.
Ali on je ovdje, pogledaj, potraži ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brašna, a noću slijepo sunce,
još uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu pokloniš svjetlost,
a cvijetu daruješ boju i miris.
Otvori oči, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ćeš kako silazi,
vidjet ćeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...
Zvonimir Golob
 |
| Odmorište Krka -Skradin |
