četvrtak, 5. siječnja 2017.

MLADOSTI

Poklanjala si, al si krala,
i nevjerna si bila ti,
ne, suviše mi nisi dala:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

To škrto sunce što je palo,
ta ljubav jadna,
kratki sni,
za uspomene to je malo:
O mladosti, mladosti...

Daj stani na čas, i daj mi snage
da oprostim se bar od nje,
i da mi društvo pjesmu svrši
i da se čaša ispije.

Još prepun nade, što da radim,
na pola puta tek smo mi,
a jutros već su drugi mladi:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

 Pa zbogom, budi bolja s drugima
 i daj mu više nježnosti

Arsen Dedić

Šibenik
 

srijeda, 4. siječnja 2017.

UVODNA PJESMA

U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.

Boris Maruna

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.


Zvonimir Golob
 
Split - Aerodrom
 

utorak, 20. prosinca 2016.

KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje
               ubilo ih,
izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa
               krivotvorena negdje,
lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima
               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim
               kada i imena ostaju
zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,
               u onim rijetkim
vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,
               još odjeknu
konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti
               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu
               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe
neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke
               rane se peru samo u jednom smjeru,
toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će
               kartirati plavo popuste li,
one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana
               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 


Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima


nedjelja, 18. prosinca 2016.

STANICA

      
   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević


Split - Željeznički kolodvor

subota, 17. prosinca 2016.

U BETLEHEM

Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska.
Pođi bez oklijevanja.
Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš.
Da jasle nađeš prazne
ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike.
Ne brini, ne možeš doći prerano.
Jer dođeš li ranije, moći ćeš za Dijete pripraviti sve oko čega se u ono vrijeme nije imao tko pobrinuti.
Tvoja dosjetljivost i srdačnost pomoći će da neka vrata ostanu otvorena
i da Dijete, kad se rodi, snažnije doživi ljudsku gostoljubivost.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima
jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam.
Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći –
oni čak mogu povesti u krivom smjeru.
Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce.
I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz.
U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći.
I kad prepoznaš put, idi. Samo idi.
Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno.
Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno.
Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi.
Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano.
Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi.
Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete.
I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ.
Stavit će svoju ruku u tvoju.
I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta.
A oni svi vode u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce.
Ono je mnogo mudrije no što slutiš.
Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno.
Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim.
Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom.
Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu.
Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom.
Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom.
Betlehem je ondje gdje je i Dijete.
Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.

Stjepan Lice 
 
Split - Crkva Sv Frane